Netom završeni izbori za Evropski parlament mogu nam reći nekoliko važnih stvari. Prvo i najvažnije: većinska Evropa i dalje je odana principima koji stoje u temelju modernog civilizovanog svijeta: ljudskim pravima, demokratiji, toleranciji, multikulturalizmu, otvorenom društvu, individualizmu, slobodnom tržištu, globalizaciji, nadnacionalnoj kooperaciji i svemu ostalom što odlikuje i izdvaja Zapadnu civilizaciju. Unatoč nadanjima mračnjaka, Evropljani nisu odbacili te vrijednosti.
Ipak, tendencija je zlokobna: sile mraka i beznađa nesumnjivo su u uzletu i ne treba ih potcijeniti. Zloduh još nije izašao iz boce, ali opasno proviruje. Liberalno-demokratski poretci nisu više u komotnom položaju trijumfalnog marša kroz Istoriju, već su u situaciji samoodbrane pred konkurencijom nazadnih sila koje nikako da već jednom ostanu zakopane u mraku mračne prošlosti. Sada se pojavljuju upakovani u novo ruho, koriste soft terminologiju, tepaju sebi da su ”suverenisti” i sl., ali suštinski vrijednosni fundament koji stoji u temelju njihovih politika već je dobro poznat, više puta isproban u evropskoj i svjetskoj istoriji, uvijek sa jednakim katatrofalnim finalnim rezultatima. To su one tradicionalne desničarske ”vrijednosti” nacionalizma, ”tradicionalizma”, izolacionizma, kolektivizma, ksenofobije, a vrlo često i šovinizma, relativizovanja individualnih ljudskih prava, zatvorenog društva, i na kraju, logično, autoritarne države i diktature.
Rezultati
Od stranaka centra samo je EPP rasla – svi ostali, a naročito liberali u padu su. Čak i taj rezultat mnogo govori: iako centristička, EPP je zapravo stranka sa desne strane spektra. Snage s ekstremnije desnim pozicijama, poput ECR i ID zajedno imaju 131 poslanika, te uz 15 AfD-a i nekih manjih, poput bugarskog Preporoda sa 3, i Orbanovog Fidesza sa 10, već predstavljaju ozbiljnu parlamentarnu snagu. Sve u svemu, evropski glasači očito su se pomjerili udesno.
Rezultati variraju od države do države. Tako smo u Austriji svjedočili da evroskeptična desničarska Slobodarska partija dobaci do 30%; u Holandiji Wilders, koji ranije nije imao poslanike u EP, sada ima 7; dok je u Belgiji Vlaams Belang, flamanski nacionalista i evroskeptik, otišao na preko 20%. U Italiji smo se već navikli na Meloni za koju smo, usljed njenog odgovornog ponašanja na međunarodnoj sceni, gotovo zaboravili da je lider stranke desnice. Ipak, najviše zabrinjavaju rezultati u dvije najvažnije i najmoćnije države. U Francuskoj je Marine le Pen ostvarila uvjerljiv trijumf, a predsjednik Macron je, suočen sa takvim rezultatima, raspustio parlament i raspisao izbore.
Rezultati nesumnjivo pokazuju da desničarski populistički pokreti nisu više samo folklorni detalj koji upotpunjuje bogatstvo i šarolikost evropske političke scene, ekscentrični relikt koji nas podsjeća na minula vremena, već postaju realna politička sila koja, doduše još ne može da kreira magistralne politike, ali već može da značajno utiče na njih. Sofisticirana politička taktika ”sanitarnog koridora”, kojom se do sada uspješno isključivao uticaj desničara na evropske politike, sve će teže biti izvodiva.
Šta se zapravo odbacuje?
Pravo pitanje glasi: šta se zapravo nudi, a šta se odbacuje? Da bismo to razumjeli, korisno je zaviriti u strukturu glasova. Na primjer, starosna struktura nam pokazuje jasan otklon mladih ka desnici. Ove godine na izborima u Njemačkoj, Austriji i Belgiji mogli su da glasaju stariji od 16 godina, a u Grčkoj je starosna granica spuštena na 17 godina. U Njemačkoj je čak 16% birača starosne dobi između 16 i 24 godine dalo svoj glas AfD. Slične tendencije mogu se vidjeti i u ostalim evropskim zemljama.
U Njemačkoj je indikativan podatak i regionalna raspoređenost glasova. Plavo je AfD:
Vidimo da su ex istočni Nijemci svoj glas dali stranci koja ima ksenofobni karakter i koketira sa totalitarnim diskursom. Jedan od razloga za takvo glasanje je neravnomjerna regionalna razvijenost. Premda je Njemačka nakon ujedinjenja pametno uložila veliku energiju u izjednačavanje istoka i zapada zemlje, to, naravno, nije moglo biti provedeno u potpunosti i određene razlike su ostale. Što proizvodi osjećaj niže vrijednosti i poniženja, te shodno tome i revolt ljudi. Sjećam se da mi je prije desetak godina u Berlinu jedna njemačka političarka iz istočnog dijela govorila o tome kako mnogi očevi u tom djelu zemlje osjećaju poniženost, jer ne mogu svojoj djeci obezbijediti jednake uslove kao ovi iz zapadnog dijela. To su karakteristične ciljne grupe koje u svoju zamku love populistički desničari: mladi, koji se ne sjećaju desničarskog pakla kojem su svjedočili njihovi očevi i djedovi; te revoltirani, ekonomski manje uspješni slojevi.
Dakle, uzroci ovakvog skretanja udesno dobro su poznati i više puta smo mogli gledati gotovo identične scenarije. Postoje bezbrojne studije koje su nas upozoravale na političke efekte trenutnih ekonomskih i kulturnih tokova. Od ekonomske krize, troškova rata u Ukrajini, kulturološkog šoka izazvanog novim tehnologijama i ubrzanom globalizacijom, pa sve do migrantske krize. Stvar je dodatno pogoršana pandemijom i postpandemijskim mjerama, kao i efektima tzv. ”Zelene tranzicije” koji su pogodili mnoge velike grupacije evropskog stanovništva. Direktor Frankfurtske berze je dan pred izbore izjavio da je Njemačka promijenila status iz razvijene zemlje u zemlju u razvoju, a da je realna plata reterirala na nivo iz 2016. god. Sve je to jedan deja vu i u nekim detaljima neodoljivo podsjeća na scenu u Evropi nakon 1929. god. Ipak, razlika je ogromna: mi, naime, danas znamo i razumijemo o čemu se radi. Ne samo da nam je jasna geneza i uzroci ovog krivog skretanja, već i konsekvence istog, kao i lijekovi koje treba uzeti da se spriječi najgore.
Lijek
Trebalo bi da su dovoljne blage mjere: raskrinkati desničare kao populiste i blefere. Jer rješenja koja za postojeće probleme nude desničarske nacionalističke stranke nisu stvarna rješenja za stvarne probleme, već apel na identitetske emocije. Sve ove ”politike” zapravo apeluju na emocije i strahove glasača: zato su i usmjerene na nezdovoljne i revoltirane slojeve ljudi. Ni jedna od desničarskih ”politika” ne nudi stvarno rješenje za bilo koji od problema koji pogađaju i plaše sadašnje Evropljane.
Karakterističan primjer su antimigrantske politike. Merkel je svojevremeno insistirala na labavljenju imigrantskih mjera vođena podatkom da Njemačka ima ozbiljan deficit radne snage, a da je gotovo polovina Nijemaca preko 60 godina starosti. Sada su ti migranti meta desničara, koji na njih usmjeravaju bijes i strahove revoltiranih slojeva njemačkog društva. Međutim, ne uspijevaju da objasne kako misle riješiti nedostatak radne snage za njemačke industrije.
Jednako tako, desničari su antiglobalisti, ali ne nude alternativu fascinantnim ekonomskim efektima globalizovane ekonomije, već samo usmjeravaju bijes ljudi na nevidljivog neprijatelja. Liberalna globalizacija proizvela je nevjerovatno povećanje planetarnog blagostanja. Čitavi kontinenti su izronili iz siromaštva: pogledajmo samo fascinantni uspon Kine ili Dubai, koji su donedavno bili siromašne zabiti bogu iza nogu, a sada se postali elitne lokacije. Nema sumnje da će takav uspon uslijediti i u podsaharskoj Africi i svim drugim mjestima: liberalna globalizacija nužno stvara proliferaciju bogatstva. Ali povlači i mnoge šokove, tipa recimo nesigurnosti ”part-time” radnih mjesta. Logično je da ta nesigurnost stvara strah kod ljudi, i čini ih lakom žrtvom desničarskih demagogija. Isti je uzrok i karakterističnog šovinizma ovih politika: umjesto da se ponudi izvodiva alternativa za strukturalne probleme (multi)nacionalne ekonomije, udara se na arhetip okidače tipa LGBT, ”liberala”, ili migranata koji ”otimaju” radna mjesta domaćem stanovništvu. Ne treba zaboraviti da je Hitler uspio ubijediti naciju da Jevreji, koji su po nekim podacima činili manje od 1% stanovništva tadašnje Njemačke, predstavljaju glavni izvor nacionalne mizerije.
Sve u svemu, desničarske ”politike identiteta” u stvari i nisu nikakve politike, već su puke parole. Zato desničari po pravilu završavaju u ratu: kada postane bjelodana neefikasnost tih parola-politika, tj. fakt da one nisu ni usmjerene na rješavanja stvarnih političkih i ekonomskih problema, već na podražavanje identitetskih okidača, jedini izlaz je napasti drugog.
Dakle, lijek za ovu najnoviju desničarsku pandemiju u suštini je jednostavan i lak: obrazovanje. Potrebno je ponovo naučiti šta desničarski politički diskursi znače. Ne treba zaboraviti i sledeće: istorija nas je naučila da ako lijek ne bude uzet pravovremeno, kada bolest eskalira, biće potrebna mnogo radikalnija terapija.