(…) Kakva je religiozna situacija u suvremenom zapadnom
društvu? Ona na čudan način podsjeća na sliku koju su antropolozi stekli
proučavajući religiju sjevernoameričkih Indijanaca. Oni su preobraćeni na
kršćanstvo, ali njihove stare, predkršćanske religije nipošto nisu
iskorijenjene. Kršćanstvo je glazura iznad te stare religije i izmiješano je s
njom na mnogo načina. U našoj kulturi monoteistička je religija, a isto tako i
ateistička i agnostička filozofija, tanka glazura na religijama, koje su u
mnogo čemu daleko „primitivnije“ od indijanskih religija, i, kao krajnje
idolatrijske, još teže spojive s bitnim učenjima monoteizma. Kao kolektivni i
utjecajni oblik moderne idolatrije nalazimo obožavanje sile, uspjeha i zakona
tržišta, ali pored tih zajedničkih oblika vidimo i nešto drugo. Ako zađemo pod
kožu modernog čovjeka otkrivamo veliki broj individualiziranih oblika religije.
Mnoge od njih nazivamo neurozama, ali ih možemo zvati i njihovim religijskim
terminima: obožavanje predaka, totemizam, fetišizam, ritualizam, kult čistoće
itd.
(…) Susrećemo li se s totemizmom u našoj kulturi? Da, i to
u velikoj mjeri – premda ljudi koji od toga pate i ne pomišljaju da zatraže
pomoć psihijatra. Čovjek koji je
bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino
mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je
zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji
klana i obožavatelja totema, čak i ako je to savršeno racionalan sustav u njegovim
očima (što, naravno, vjeruju svi poklonici bilo koje primitivne religije). Ako
želimo shvatiti kako su sustavi poput fašizma ili staljinizma mogli opčiniti
milijune ljudi, spremne da žrtvuju svoj integritet i um principu „moja domovina,
kakva bila da bila“, mi moramo razmotriti totemsko, religiozno svojstvo njihove
orijentacije.
(…) Ako se čovjek tako lako vraća na primitivnije oblike
religije, nije li uloga suvremenih monoteističkih religija u tome da spase
čovjeka od takve regresije? Nije li vjerovanje u Boga jamstvo protiv povratka
obožavanju predaka, totema ili zlatnog teleta? To bi zaista bilo tako da je
religija uspjela oblikovati karakter čovjeka u skladu s proklamiranim idealima.
Ali povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise sa njom. Mnogo se više bavila nekim dogmama negoli ostvarivanjem
ljubavi i skromnosti u svakodnevnom životu. Nije se neprekidno i nepopustljivo
suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala;
naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju. Da crkve zastupaju
istinski duh Deset zapovijedi ili Zlatnog pravila, a ne samo riječi, mogle bi
biti moćne snage koje sprečavaju povratak obožavanju idola. Ali kako je to više
izuzetak nego pravilo, mora se postaviti pitanje, i to ne s antireligioznog
stajališta, nego iz brige za čovjekovu dušu: Možemo li povjeriti crkvi da bude
zastupnik religioznih potreba, ili moramo odvojiti ove potrebe od organizirane,
tradicionalne religije, da bi spriječili rasulo naše moralne strukture?
Razmatrajući odgovor na ovo pitanje treba imati na umu da se
problem ne može razborito raspraviti tako dugo dok se bavimo religijom uopće, i
ne pravimo razliku između raznih tipova religije i religioznog iskustva. (…):
razliku između autoritarnih i humanističkih religija.
Što je osnovni princip autoritarne religije? Definicija
religije, koju daje Oxford Dictionary,
iako pokušava dati opću definiciju religije, u stvari relativno točno definira autoritarnu religiju. Ona glasi: „(Religija)
je čovjekovo priznavanje neke više, nevidljive sile, koja ima vlast nad
njegovom sudbinom i pravo da zahtijeva njegovu pokornost, poštovanje i
obožavanje.“
Ovdje je naglasak na priznanju da je čovjek u vlasti jedne
više sile, izvan njega. Međutim, to nije jedino što religiju čini autoritarnom.
Ono što je čini takvom je ideja da ta sila, budući da ima vlast ima i pravo zahtijevati „pokornost, poštovanje
i obožavanje“. Izraz „ima pravo
zahtijevati“ označio sam kurzivom, zato što on pokazuje da razlog za
obožavanje, pokornost i poštovanje ne leži u moralnim kvalitetama božanstva, ne
u ljubavi ili pravdi, nego u činjenici da ona ima vlast, to jest moć nad
čovjekom. To nadalje pokazuje da ta viša sila ima prvo prisiliti čovjeka da je
obožava, te da pomanjkanje dubokog
poštovanja i poslušnosti predstavlja grijeh.
Bitni element autoritarne religije i autoritarnog
religioznog iskustva je prepuštanje sili koja transcendira čovjeka. Osnovna
vrlina u ovom tipu religije je poslušnost, a neposlušnost je najveći grijeh.
Upravo kao što je božanstvo shvaćeno kao svemoguće i sveznajuće, tako je čovjek
shvaćen kao bespomoćno i beznačajno biće. On se može osjećati jak samo u onoj
mjeri u kojoj uspijeva zadobiti milost ili pomoć božanstva kojem se potpuno predao.
Podvrgavanje moćnom autoritetu jedan je od izlaza kojim čovjek izmiče osjećaju
osamljenosti i ograničenosti. U činu podvrgavanja čovjek gubi svoju nezavisnost
i integritet, ali dobiva uzvišeni osjećaj da je zaštićen jednom zastrašujućom
silom, čiji dio na neki način i sâm postaje.
U Calvinovoj teologiji nalazimo živopisnu sliku
autoritarnog, teističkog mišljenja. „Ja to ne nazivam poniznošću“, kaže Calvin „ako
je bilo što vlastito preostalo… Mi ne možemo misliti o sebi kako bismo
trebali, a da do kraja ne prezremo sve što bi se moglo pretpostaviti kao
vrijedno u nama. Ta poniznost je nehinjena pokornost uma svladanog teškim osjećajem
vlastite bijede i siromaštva; jer takav je jednoznačan opis poniznosti u Svetom
pismu.“
Iskustvo koje ovdje opisuje Calvin, to jest preziranje svega
u nama, pokornost uma svladanog vlastitom bijedom, prava je srž svih
autoritarnih religija, bilo da su one izražene svjetovnim ili teološkim
jezikom. U autoritarnoj religiji Bog je simbol moći i sile, On je najviši zato
jer ima vrhovnu vlast, a čovjek je, u usporedbi s njim, krajnje slab.
Svjetovne autoritarne religije drže se istog principa. Ovdje
objekt obožavanja postaje führer ili voljeni „otac svog naroda“ ili države ili
rase, ili socijalistička domovina; život pojedinca postaje beznačajan, a
poricanje vlastite vrijednosti i snage smatra se vrlinom. Često autoritarna
religija postulira neki ideal, koji je toliko apstraktan i toliko dalek da
jedva ima ikakve veze sa stvarnim životom i stvarnim ljudima. Takvim idealima
kao što su „život poslije smrti“ ili „budućnost čovječanstva“ mogu se žrtvovati
život i sreća živih ljudi sada i ovdje; navodni ciljevi opravdavaju sva sredstva
i postaju simboli u čije ime religijska ili svjetovna „elita“ upravlja životima
drugih ljudi.
Humanistička
religija, naprotiv, usredotočuje se na čovjeka i njegove snage.
Čovjek mora razvijati moć svog uma da bi shvatio sebe, svoju povezanost s drugim
ljudima i svoj položaj u svemiru. On mora spoznati istinu uzimajući u obzir
kako svoja ograničenja tako i svoje potencijalne mogućnosti. Mora razviti moć
ljubavi za druge i za sebe, i osjećati solidarnost sa svim živim bićima. Mora
imati principe i norme koji će ga voditi prema tome cilju. Religiozno iskustvo
u tom tipu religije predstavlja doživljaj jedinstva s Cjelinom, utemeljen na
povezanosti sa svijetom, shvaćenim umom i ljubavlju. U humanističkoj religiji
čovjek želi postići najveću snagu, a ne najveću bespomoćnost; vrlina je
samorealizacija, a ne pokornost. Vjera je izvjesnost uvjerenja koja se temelji
na vlastitom misaonom i osjećajnom iskustvu, a ne slaganje s tvrdnjama iz
povjerenja prema onom tko ih izriče. Prevladavajuće raspoloženje je životna
radost, dok je osnovno raspoloženje u autoritarnoj religiji žalost i osjećaj
krivnje.
Ukoliko su humanističke religije teističke, bog je simbol čovjekovih vlastitih snaga koje
on nastoji ostvariti u svom životu, a nije simbol sile i dominacije koja ima moć nad čovjekom.
Primjeri humanističkih religija su rani budizam, taoizam,
učenja Izaije, Isusa, Sokrata, Spinoze, neke tendencije u židovskim i
kršćanskim religijama (naročito misticizam), religija Uma u Francuskoj
revoluciji. Ovdje je očito da se razraničenje između humanističke i autoritarne
religije ne podudara s podjelom na teističke i neteističke religije, ili s
podjelom na religije u užem smislu riječi i filozofske sustave religioznog
karaktera. Nije misaoni sustav ono što je važno u svim tim sustavima, nego
ljudski stav koji je u osnovi njihovih doktrina.
Iz knjige Psihoanaliza
i religija Ericha Fromma (1950, hrvatsko izdanje (V.B.Z, Zagreb) 2000.)