ISTORIJA literature je istorija nesnalaženja. Istorija čoveka je istorija prilagođavanja. Kroz istoriju zid prati čoveka. Nekada je zid branik koji nas štiti, a nekada je zid pojam kojim smo nekoga ugrozili, ograničili. Čovek je ipak ponajviše zarobljen zidovima koje izgradi u svesti – kaže Enes Halilović, dobitnik prestižne nagrade “Meša Selimović” za knjigu godine (koju 27. put dodeljuju “Večernje novosti”) za zbirku pesama “Zidovi”, u izdanju “Albatrosa plus”.
Znamenito književno priznanje koje dodeljuje naš list, pesnik iz Novog Pazara osvojio je ubedljivim brojem glasova Velikog žirija kritičara. Nagrada se sastoji od povelje, reljefa sa likom Meše Selimovića i novčanog iznosa, i biće mu svečano uručena početkom marta u Narodnom pozorištu.
* Koliko vam znači nagrada sa imenom velikog pisca?
– Na književna imena ne gledam idolopoklonički. Svaki pisac je činjenica među činjenicama.
* Zid je, kažete, planetaran i univerzalan, čovek je okružen, ali i zarobljen u sebi. Kako se snaći u takvom svetu?
– Pa i kada nema zidova u svesti, slobodna glava treba da deluje, treba da reflektuje neku misao. Znanje u glavi nema smisla ako ne proizvodi efekat izvan glave.
* U čemu se danas ogleda čovekova ograničenost, uspeva li da otvori vrata saznanja?
– Raširilo se čovekovo znanje, ali se proširilo neznanje. Ako je nekome od nas predak Aristotel, to ne znači da ovaj ima znanja iz logike. Svaki pojedinac mora da otvori vrata znanja za sebe i da ih odškrine za drugoga. Današnji čovek je ograničen žurbom, brzinom življenja, dangubama koje ga vrebaju sa ekrana, nekim šou-programima u kojima se zloupotrebljava pojam pobede. Većina obrazovnih sistema u svetu proizvodi potrošače, a ne misleće ljude. Mnogi se rode kao pametni, a umru kao ograničeni. Šta se desilo u njihovim životima? Mnogi se identifikuju sa nekim poznatima i tako žive tuđe živote, pa im sopstveni život postane dosadan. Svako sad može imati profil na društvenoj mreži i praviti lažnu sliku o sebi. Mnogima nisu potrebni mediji da ih obmanjuju, jer sada ljudi preko društvenih mreža obmanjuju sebe. Previše je zabave, previše lopte, previše praznog smeha. Dokolica je zarobila ljude. Onaj koji napuni svoje ruke banalnostima ne može ni ubrati voćku, ni držati motiku, ni držati knjigu.
– Da, ali neću sada poleteti… Jedva čekam da se vratim svom radnom stolu. Što se čestitki tiče, trudim se da odgovorim na svaki imejl, pismo, poruku… Ako ne znam da kažem reč hvala, onda uzalud sve moje reči.
* Na šta nas upućuje podnaslov “Knjiga diskretne matematike”?
– Ne želim tumačiti svoju umetnost, samo mogu reći da su matematičke strukture nalik strukturama u našoj svesti. Ko dodirne zid saznanja pomerio ga je dodirom.
* Zašto ste na proglašenju dobitnika nagrade istakli da je današnji čovek postao potrošač? Da li je to vaš stav za Srbiju ili za svet?
– Nažalost, na svim meridijanima ima toga. Danas se od deteta traži da zna da koristi mobilni telefon i računar da bi moglo da ih kupuje doživotno. Današnji svet traži čoveka koji dugo radi i umoran dolazi kući, zavali se u fotelju, jede brzu hranu, gleda kratke vesti i šalje SMS poruke kojima podržava autsajdera koji se proglašava uspešnim zato što je izašao pred kameru. Čovek je postao potrošač koji je spreman da proguta bilo kakavu ideologiju i koji nema saosećanja prema gladnom, nemoćnom, obespravljenom…
* Postoje li zidovi i u kulturi?
– Da. Mi sami ih podižemo. Pogledajte Srbiju i njene umetničke časopise, koji su krvotok umetnosti. Više od 15 godina mi kao društvo ne uspevamo da obezbedimo opstanak za časopise. Svake godine Ministarstvo daje vrlo malo sredstava za časopise i oni tavore, gase se, bivaju sve lošiji, jer je sve manje sredstava za honorare pisaca i prevodilaca. Politiku kulture u Srbiji treba menadžerski voditi da se vidi gde ide previše sredstava, a gde premalo, da se nađe neki balans. Kultura je šansa ove zemlje. Gde su televizori EI Niš? Ko ih danas kupuje? Gde je fudbalska reprezentacija? Gde su brze pruge? Kultura koja beleži konstantne rezultate nema značaj u našoj javnosti kakav bi trebala da ima, jer rezultati vrhunskih kulturnih stvaralaca su ignorisani.
– Ima. Ali sva znanja su deo jedne celine, ma koliko bila naizgled udaljena. Empedokle je bio filozof, pesnik i lekar, siguran sam da on ta znanja nije smatrao udaljenim kao što ih mi danas smatramo. Sva znanja pripadaju jednoj celini. Sećam se, jednom mi je Jovica Aćin u imejlu napisao da onaj koji zna da piše literaturu može je napisati i pomoću hemijskih formula. Iz umetnosti se može lako otići u nauku, a iz nauke u umetnost. Zar neko misli da Nikola Tesla nije uživao u umetnosti? Umetnost i nauka su kao istok i zapad. Kreneš na istok i pojaviš se na zapadu.
* Koliko je građanstvo svesno tih problema ako se u javnosti malo govori na tu temu?
– Ne možete narod optužiti za pasivnost, jer narodu treba sistemski podstrek. Svi govore da je suva šljiva bila najveći izvozni adut Srbije u prošlosti i da je najveća šansa za izvoz u budućnosti, a narod kad hoće nešto da obezvredi kaže “ne vredi ni za suvu šljivu.” Ako se tako obezvređuje bogatstvo ove zemlje, to znači da se razmišljanja moraju korigovati argumentovano i sistemski i da se ličnosti moraju usmeravati još iz obdaništa. Zamislite kad bi Holanđani rekli da nešto ne vredi ni koliko iščupana lala.
* Zidovi su, kažete, danas uprljani i političkim parolama? Koliko nas politika opterećuje?
– Politika sama po sebi nije prljava nego su je uprljali političari, možda ne svi, ali mnogi među njima. Mada, čini mi se da ni u svetu nije bolja situacija. Uglavnom politiku vode ljudi bez dobrih namera i sva svetska politika svodi se na golu silu. Jači tlači. U globalnim odnosima ne postoji ni elementarna pravda. Svako ko nema ucenjivački kapacitet danas ne postoji ni na lokalnoj ni na svetskoj političkoj mapi. Plašim se da će u 21. veku biti sve više ratova, sve više zavera i crnih namera, plašim se da će nići novi zidovi među ljudima i narodima, a da će stari biti učvršćeni.
* Zašto bi stari zidovi bili učvršćeni?
– Sukobi koji danas u svetu postoje nisu današnji. Nijedan rat se ne naslanja na kraj prethodnog rata nego na početak prethodnog rata.
* Pominjete i “zid ćutanja”. Uspeva li savremena poezija da progovori na pravi način o problemima čoveka i svakodnevice?
– Da, kod pojedinaca uspeva i uspeva na momente, ali, dok literatura čami u koricama, ljudi rešavaju egzistencijalna pitanja, boluju od raznih bolesti, odlaze trbuhom za kruhom ili planiraju da odu. Problem je u tome što u Srbiji uticaj kulture na društvo nije ni približan njenoj vrednosti.
Kažete da je teško onima koji ne čitaju, ali je teže onima koji čitaju.
– Onaj koji ne vidi je uvek spokojan, a onaj koji vidi je često nemoćan. Jedan drugom ne pružaju ruku.
* Šta je potrebno Srbiji danas?
– Svaki čovek je radoznao, ali mu treba dozvoliti da otkriva svet. Svaki čovek je talentovan, ali mu treba pomoći da ispolji svoj dar. Društva možemo podeliti na ona koja dozovoljavaju čoveku da se ispolji i ona koja truju čoveka nametanjem nebitnog. Srbiji je potrebna disciplina iz koje bi se rodila sloboda misli. Potrebno je da pojedinac oseti postojanje pravne države i potrebna je svest o posledici. Lako je pooštriti krivične sankcije – uvek sam za to, ali treba uvesti radne akcije da deca osete rad, da proizvode nešto, da sade drveće, da ih obaveza učini odgovornima. Samo na taj način mladi bi se oplemenili, jer bi ih rad učinio ljudima.
* Pisali ste prozu, poeziju, drame, ali do sada niste pisali za decu?
– Za decu neka pišu odrasli.