Onako usput, svašta sam čuo za njega – da je bio beskućnik, ali ne pravi, da je imao probleme sa depresijom i da se u nekom trenutku povukao iz javnosti, da voli fudbal, itd., ali najviše ga pamtim po tome što je moj stariji sin na ukuleleu skinuo i svirao jednu njegovu pjesmu još pre desetak godina. Imam taj snimak i uživam u njemu. Pjesma se zove Perfect i izvodio je na koncertu u Beogradu održanom prije dva dana.
No krenimo redom, kako kažu stare novinarske kajle.
Beograd kao i ostatak Balkana danima kuburi sa toplotnim talasima. Noći su tropske, po naučnoj definiciji, pa su ljudi malo razdraženi, nervozni. Na sve to, temperatura je podignuta borbom protiv trovača i čuvenim #nećekopati protestom u centru grada gdje se usred avgusta skupilo gotovo sto hiljada ljudi. Nevjerovatna sila. Deux ex machina.
U takvoj atmosferi grad dočekuje prvi koncert Ed Širana u Beogradu. Dešavanje je pod vedrim nebom što daje poseban štimung. Ušće kao odličan izbor u datom trenutku. Iako su velike gužve na prilazu omeđenom koncertnom prostoru, lako nalazimo traženi ulaz i brzo prolazimo. Jedino se malo više čeka red za vodu i osvježenja. Prosječna cijena pića je oko 400 RSD ili u evrima 3.5. Uz malo muke, dok ćaskam o književnosti sa N. supruginom i mojom prijateljicom, stigosmo na tribinu tačno pred početak končerta.
Bina je pokretna i postavljena kao krug okružen sa izdvojenim platformama na pozicijama heksagona. Tu su smješteni bacači plamena, a u podnožju i prateći muzičari. Nije ring, ali već tu vidiš da je produkcija na top nivou. Kasnije, kroz početak i trajanje koncerta vidiš sva ludila pirotehnike, vatrometa, video produkcije i bimova, grafike, lasera, osvjetljenja. Bina se vrti lagano u krug i on gotovo sve vrijeme trči i kreće se po njoj, samo mijenjajući oružje. Čuj mene oružje, gitare na kojima svira. Baj d vej, poslednjih godina koristi sopstveni brend gitara (Sheeran by Lowden) veličine ¾ (gitare sa manjim tijelom) koje su izgrađene od održivih materijala. Tačnije, za svako korišteno drvo se zasado bar jedno novo štedeći svijetu svaki put po jednu gitaru. Bravo Edo!
Odjeven je jednostavno, u crne pantole i prostu crnu majicu kratkih rukava na kojoj šarenim slovima piše B e l g r a d e. Vrlo simpatično. Kad priča u pauzama pjesama, jasno se vidi spontanost i autentičnost. Nema foliraže. Pažnja publike je na maksimumu. Zato vjerovatno i jeste vrhunski svjetski izvođač. Trenutno u prajm periodu, odnosno u zenitu karijere, tako da je zadovoljstvo gledati i slušati koncert. Nisam baš tako bio siguran u sve to prije otprilike godinu dana kada sam kupio karte. Pamtim samo da su bile skupe 😊
Iznenađen sam što pola pjesama izvodi gotovo sam. Koristi jedino neki looper pedal koji mu omogućava da nasnimi dio pjesme, ritam, rif ili glas, pa da onda samo nadodaje harmonije, melodije i glas. Neki kažu da je jedan od najuspješnijih muzičara ikada koji je koristio ovo pomagalo i tehnologiju na kreativan i inovativan način.
I kod ostalih muzičara primjećujem multifunkcionalnost. Klavijaturista u jednom trenutku ostavlja instrument i počinje da svira bas. Bio sam zapanjen i oduševljen. Da li je ta sveprožimajuća svestranost već odlika naše epohe? Neki bi rekli i površnost.
Tokom svirke koristi sve moguće trikove da uključi publiku u izvođenje i to radi vrlo vješto – čas pjevamo, čas svijetlimo lampama mobilnih telefona, čas smo prateći vokali, čas pljeskamo u ritmu. Dopunjavaju ga sinhronizovani bacači plamena, kao i video i svjetlosni efekti. Precizni kao laser što ljubičastom bojom sječe scenu. Vrelina u već vreloj noći.
Boja glasa je karakteristična, a nastup energičan. Vrlo je precizan u pjevanju i sviranju. Oduševljen sam profesionalnošću.
Puno je mladih na koncertu i znaju tekstove. Horski zvone hitovi. Više je djevojaka nego mladića. Ne iznenađuje obzirom na lirski ton kojim provejavaju muzika i stihovi. Jako nježno, ponekad.
Pišu da se za njegove turneje najčešće traži karta više, što se vidjelo i u Beogradu, a da je njegov hit „Shape of You“ preslušan skoro 2,5 milijarde puta na servisu Spotify. Ludilo mozga, Jelena Rozga 😉
Snimam i mladiće sa pokretnim burićima Nektar piva koje se nemilice toči – vrelo je i traži se tečnost da ugasi žeđ. Vjetar zamiče iza blizanačkih zgrada nekadašnjeg CK-a. Nema traga bombardovanju iz 99-te. Samo se mjesec iza njih smiješi. Kao da ga iz pripovjedaka šalje lično veliki Branko Ćopić.
Ćuti i mrmori. Mjesec.
Visoko iznad nas.
Dok istražujem zašto mu se turneja zove Matematička, gledam u znakove koji se vrte na video-bimovima: + – = ÷ x razmišljam koliko li je terabajta memorije na mobilnim telefonima potrošeno ove večeri na koncertu u Beogradu. Eto matematike u primjeni.
Pred kraj dešavanja, Edo oblači dres voljenog fudbalskog kluba Ipsvič sa brojem 17 čiji je i manjinski suvlasnik, pa pokazuje umijeće i u drugačijem muzičkom žanru tokom izvođenja numere sa fanki hip-hop ritmovima. Volim tu ljubav ka manjim fudbalskim kolektivima.
Sve u svemu, slično kao i u Zagrebu prije sedam dana, koncert je počeo oko 20:15 i završio dvadesetak minuta prije 23 časa. Inženjerski precizno.
Karavan je nastavio dalje ka sledećim destinacijama na turu – Bukureštu i Sofiji, a nama je još dugo odzvanjao njegov milozvučni glas sa kraja koncerta kada je smireno rekao: #nećekopati.
Ili mi se to samo snovidilo, što reče moja baba ..
U vreloj beogradskoj noći.
Hvala Edo i sretan put!
Dođi nam (j)opet.