<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dženan Slelić: Između dva «ofentala»

Slušam Arsena na radiu i pitam se, da li je bio svjestan, da su oni, ta zadnja jugosloveneska generacija, imali mladost za kojom se s pravom moglo žaliti, a da mi nismo imali nikakvu. Mi možemo samo žaliti što nemamo za čim žaliti. Nama je prošlost gora od same sebe u sadašnjosti i budućnosti.

03. februar 2023, 8:45

Generacije ponikle na velikom ratu, imale su život poslije tog rata. Njihov strašni rat je trajao 6 godina i završio, a nakon njega se otvorio horizont nade i prosperiteta, sanjanja velikih snova i stvaranja mikrokosmosa iz legendi i bajki.

Rat naše generacije ne samo da je prekinuo našu mladost, već je zaustavio stvarni život u svakom pogledu i uz to još nikada nije završio, pa evo traje već tri decenije.

Možeš nas nazvati izgubljenom generacijom. Generacijom osakaćenog duha. Generacijom zaboravljenih snova.

Kada vrtim film na unutarnjem platnu, često nas vidim kao pajace, sa lažnim, nacrtanim osmjehom, iza kojeg se krije more tuge, žala za propuštenim prilikama, za šansama da se svijet propadanja zamjeni svijetom otvorenih mogućnosti, tamo negdje drugo.

Neki od nas su i otišli da igraju na daskama nekih tuđih cirkusa, noseći zauvijek pečat polovne robe sa greškom, utisnut duboko u balkansku dušu. Sa sobom su ponijeli sve naše duhove i aveti prošlosti u strahu od zaborava. Drže ih u minhenskim plakarima, berlinskim ostavama, frankfurtskim podrumima, ženevskim potkrovljima i pariškim tavanima. Drže ih tamo skrivene od očiju drugih, igrajući namještene scene gotovo satiričnih refleksa jugoslovenskog bratstva i jedinstva. Jedni druge lažu kako se tamo dobro slažu.

Progovaraju ti duhovi s vremena na vrijeme i tamo. Izađu iz skrovišta pa zaurlaju barem društvenim mrežama sa lažnih ili pravih profila. U kafanskom bančenju zaigraju tango, pripijeni kožom uz kožu sa tim eurpojeskim klonom, karikaturom kosmopolite, čije smo krzno navukli na odmaralištu prije granice Europske Unije, u nekom smrdljivom toaletu za čiji smo ulaz čuvali euro čitavom trasom od Balkanske vukojebine do normalnog Svijeta.

Tamo amnezijom sistemski brišemo sve arhive nacionalističke i vjerske mržnje, nadajući se prilici da nas priznaju kao izliječene, pa da nas iz unutarnjeg sanatorija puste u okrajine svoga na tradiciji pokolja i istrebljenja brižno zidanog i redovito molerisanog Edena. Oni su svoje uloge odavno utkali u svoje biografije, kao stvarne, negirajući korijenje križarskih, inkvizicijskih, konkvistadorskih i fašističkih katila. Njihova amnezija lijepo ide pod ruku sa našom amnezijom. Kao starija i mlađa sestra. Kao iskusna madam i tek pridošla kurva.

Igramo te uloge tamo kao Aska pod fiksiranim pogledom vuka. Hodamo ogoljeni, jer jedino što imamo za obući su naše uniforme. Jedino čime imamo mahati su naše ratne zastave. A onda, svakim dolaskom na grudu postanka, na stajnjak iskonskog dozrijevanja, prevrnemo, pokrenemo reset, mehanizam prenosa i bezumnih primalnih transeva. Granica naše zemlje i ostatka svijeta, tanka je linija što dijeli doktor Džekila od mister Hajda, stanovnika Europe od balkanskog kasapina.

Europejština, utisnuta u kalup zabrana i represivnih mjera, strikna je i isključiva. Nema tu mjesta, do daljnjeg, ni za njihove «izme», a kamo li naše, primitivne balkanizme.

E moj Arsene, nema u nama više nikakve poezije, nit ritma, nit slike pjesničke. Mi smo hrpa govana, koja na suncu kratko prestanu da smrde, dok ih nešto ne čačne, ne zagrebe po površini, ne probudi uspavane kurjačke nagone.