Strašan, užasan događaj, je rat!
Nisu riječi te, koje mogu označiti dubinu i širinu zla, koju ta tri slova sa sobom nose! Još stravičniji od tog zla je pokušaj, pa i sama ideja, da se to zlo nečim opravda! Zar ima opravdanja za toliku nesreću, za smrt djece, očeva, majki, supružnika, za silovanu i osakaćenu mladost, za spaljene domove, izbrisane uspomene na postojanje, za tugu, jad, čemer i bol, patnju, slomljenost i teret krivice živih zašto nisu i oni umrli!
Narod poput mog, čiji ratni pečati još kožno prže i tijelom i sjećanjem i emocijom i umom i bude žive slike, dodire i mirise osakaćenih udova, rastrganih utroba, iscofanih benkica, krvavih lokvi, u transportu zagubljenih nogu, ruku, očiju, glava, sjemena nevinih kostiju posijanog pustošima, šumama, jamama, riječnim bezdanima i vrletima iz kojih čekaju Sudnji Dan da niknu i progovore svoja svjedočenja, takav narod se na pomen rata preznoji, sledi, zadrhti, zajeca i klone pod stresom u san bježeći od sjećanja, koje ga tamo dočeka kao momentum beskonačnog ponavljanja prelomljenog u kaleidoskopu izgubljenih tijela i duša! Kao psihologa dodirne me taj zadah smrti u prolazu utkan u naša kolektivna sjećanja, pa učini da zadrhtim pred užasom neizrečenih mogućnosti! Ne poneseš ti toliko mnogo priča koje su čuo, koliko u tebi ostane emocije koju si s nekim podjelio!
Svijet dijeli sjećanje na bezbrojne ratove i njihove bilige u životima običnih ljudi, pa ipak se uvijek iznova vraća nalaženju smisla u novom destruktivnom djelovanju sa jednakim žarom ga prozivajući pravednim i svetim!
Susretao sam (ne)ljude koji su na strahote jevrejskog Holokausta ostajali ravnodušni, koji su na spiskove pobijene prijedorske i sarajevske djece zbijali šale i pošalice, negirali vrijednost smrti koja nema «po njima dovoljan» broj, ko da se patnja, gubitak, očaj mogu svesti na brojeve! Da li su deblji leševi vrijedniji od mršavijih u tom njihovom zbroju kosmičkih vektora koji pridružuje oznaku valencije činu djela stavljajući ga u statistički i semantički rang zločina?!
Da li kod procjene zločina sumiramo ono što su žrtve bile ili ono što su možda mogle biti?! Da li prisvojne zamjenice igraju ulogu pondera u konačnoj procjeni težine zla i da li je kolektivna krivica i moja krivica ili je za mene ona postala stigma kojom se ponosim i dičim, pretvarajući zločin u mitološko herojstvo a stigmu u karizmu?
Ko sam ja i kakav sam ako se ponosim svojim nasilničkim Velikim Bratom? Ko sam i kakav sam ja ako su moji junaci ubice, silovatelji, mučitelji, čedomorci i egzekutori? Ko sam ja, ako je moj bog, bog razaranja, osvete i mržnje?
«Mali čovjek», sakriven iza tvrdnji da nije znao, da su mu mediji prezentirali drugačiju sliku, nastavlja služiti niskim strastima, teritorijalnom ponašanju zvijeri, ubilačkim porivima opravdanim banaliziranim instinktom za samoodržanjem, čovjekoliki majmun umišljen da je stvoren na sliku Boga ubija Božije kreacije negirajući tako svoju ideju tog istog Boga!
Čovjek, kako je sebe nazvao, sve je suprotno od onoga što je sebi pridružio! Njegov bog je bog haosa, destrukcije i bezumlja, kojem je nedopustivo da postoji drugo unutar ili izvan njega! Takav bog je prinuđen na poslijetku uništiti i samoga sebe kao finalni čin samouništenja njegove čovjekolike kreature! Uvijek postoji nešto drugačije, ako ne izvan, onda unutar tebe, pa ako nisi spreman prihvatiti ga, onda ti ostaje samo da izbrišeš i samoga sebe, a to je ono što čovjek i njegov bog haosa upravo rade!
Da li će nas Kreator zaustaviti ili će nas pustiti da učimo nanovo na svojim greškama, na patnji najmilijih, na bezumlju naše žudnje za đepovima punim zemlje!
Zemlja smo što sakuplja zemlju da se u zemlju vrati! Malo li su nepregledne širine Rusije Putine?!