Ponekad nam život, nekima od nas,
namjeni scenarije u kojima smo donji, budemo povrijeđeni, omalovaženi,
obezvrijeđeni, napadani, ranjeni, ubijeni, sistemski i planski uništavani, izloženi
torturi, stravičnim zločinima, mučenjima, silovanjima, genocidu! Život nije
pravedan!
Ljudi, koji prođu kroz taj, takav,
pakao života, nikada više, prirodno, ne budu isti. Ako prežive, nose trajni
ožiljak, mračnu sjenu sudbinske pogreške, fizički i duhovni bilig, znak, da su
drugačiji i da je sa njima nešto drugačije, da se u njima, u njihovoj duši,
liku, ogledao, ozrcalio ponor ljudske tmine, slika same suštine hada i njegova
bezdana.
Ljudi, koji to prođu, ušute se, zakuju
u tišinu sve riječi, što slute, sve jecaje što svjedoče, sve pokrete, što
oponašaju, da bi ostali izvan dohvata sjećanja, izvan njegovog zagrljaja, što
svakim milimetrom grli i usisava u novo proživljavanje prošlosti, koja nigdje
nije otišla iz kože, već je u njoj zaspala stogodišnji san.
Nekada su, te proklete sudbine ljudi,
povezane zajedničkim imeniteljem, pa je njihova patnja targetirana njihovom
vjerom, nacijom, rasom ili nekom drugom «greškom», po kojoj se izdvajaju u oku
strijelca, zlotvora, katila, mučitelja, silnika, monstruma, što ih žigoše zlim
usudom.
Tako su Crnci zbog boje kože prolazili
stoljetni genocid, Indijanci juga i sjevera Amerike zbog svog kulturnog
porijekla, Jevreji zbog kulture i religije, Cigani zbog načina života, a
bezbrojni zaboravljeni, iz beskonačnog niza drugih, suštinski jednako nevažnih,
razloga.
Bosanski Muslimani, su tako u više
navrata doživjeli sudbinu «drugih», označenih, različitih, a takvi gotovo
uvijek i po pravilu, trebaju da trpe, pate i nestanu. Nisu ih pitali, da li oni
sebe vide, kao druge i drugačije, da li osjećaju pripadnost tamo gdje su ih svrstali,
već su ih jednostavno označili, utisnuli im žig, označili ih kao drveće za
sječu i krenuli sprovoditi strategiju «konačnog rješenja» stoljetnog problema,
upisanog u svaki usmeni i pisani narativ, svaku legendu, mit, epski stih,
pjesničku sliku, u kojima je prizivan sveti obračun «sa zlom, onog drugog».
Tako je taj «drugi» postao apstraktni koncept svega lošeg, stranog, prijetećeg,
protuživotnog, a njegov uništitelj mitološko otjelovljenje junaka, zastupnika i
zaštitinika dobra, svjetlosne kame što siječe prijeteći mrak.
Iako su mnogi ljudi pali, ostali iza
linije života, narod, kojem pripadaju je preživio.
Preživio, ali nije krenuo dalje. već se
stalno vraća u jučer, poseže za sjećanjima u strahu od zaborava. Kao da može
zaboraviti žrtva svoju patnju ili svoga zlotvora? Al stvarna žrtva o tome niti
ne priča, već šuti, guta slike i zvukove, trpa ih duboko u svoje džigere,
uvlači u kosti i kičmu. Na svaki spomen patnje ponovno je proživljava, gori u
njenom plamenu.
Pa ko onda budi te slike i mirise, priziva
aveti paklenih dodira? Rade to raznorazni populisti, glumci na pozornici
političkog teatra, samoprozvani mislioci i intelektualci, nemisleće sjene
pročitanih a nedoživljenih tekstova, što izmišljaju svoje intelektualne
klubove, krugove i kružoke, nakaradno utemeljujući neutemeljene raznorazne
akademije nauka i umjetnosti, čiji je zadatak ostvaren samim prijemom članstva,
što asocira na Gospođu Ministarku, u parodiji rituala međusobnih tituliranja i
povlađivanja.
Njima treba to stalno prizivanje na prošlost
i nesrasle rane, na patnje i žrtve, jer kako bi drugačije igrali svoje uloge
čuvara, zaštitnika, hrabrih vizionara i slobodnih mislilaca, kada bi dozvolili
da narod izađe iz uloge žrtve, kojom su ga sputali. Ta strašila, što rastjeruju
zdravu ideju i emociju, ti grobari ljudskog prosperiteta, urlaju decenijama o
prijetnji što iz tmine vreba, hraneći strahove, iracionalne zebnje, fantazmičke
interpretacije i paranoje. Bez tog zadatka, iskarikirane misije nacionalnog,
kulturnog i vjerskog prosvjetljenja, kome i zašta bi oni uopšte bili potrebni?
U sve se miješaju i svugdje su
prisutni, da im ne bi kakva prilika za identifikaciju neprijateljstva propala. Više
nego zoran primjer njihove pretjerane revnosti i fanatizma ječi iz teksta, kojim
u «Oslobođenju», pozorišnu predstavu «Grobnica za Borisa…», napada takav
jedan nakaradom potentni «Klub zeničkih intelektualaca», odnosno u ime tog
«kluba» njegov osnivač i predsjednik, koji je uzgred predsjednik još ko zna
koliko odbora, kružoka, klubova, sjela i prela, a između ostaloga predsjednik
Preporoda i Sindikata visokog obrazovanja, te član Upravnog odbora UNZE (pri
čemu su zadnje dvije funkcije bezuspješo u sukobu interesa). Malo li je to što
taj svemogući predsjednik piše u ime čitavog jednog kluba, ma kakav god on bio,
već se još na svom profilu na društvenim mrežama tom istom klubu zahvaljuje na
toj pisanoj osudi teatarskog napada na Bošnjaštvo, vjeru, kulturu i svekoliki
nacionalni identitet.
Pozorišna predstava, uzgred rečeno,
prezentira patologiju društvenih odnosa, baždarenih na normama korupcije,
nepotizma, zataškavanja afera, sudske i tužilačke inkriminiranosti i ostalih
inih aspekata zla, bolesnog društva u tranziciji. Da li je tendenciozno režiser
naginjao provokaciji, kroz potenciranje nama bliskih primjera? Jeste! Pa kako
bi se počešali ako nas ne zasvrbi? Da li je ta intencija produženi genocid i
kulturocid jednog naroda? Ne djeluje da je tako!
Djeluje pak nedvosmisleno, da je
predsjednik svih naših udruženja, klubova, krugova i saveza, iako pravnik po
struci, spreman braniti «našu»
korupciju, nepotizam i kriminal, jer nama se to ne treba zamjeriti, pošto smo
žrtve genocida. Kad uz to dodamo, Muderisovo prisjećanje, na to, da su nam u
socijalizmu «vadili zdrave zube, jer smo bili u vjeri», te činjenicu manifestnu
na zeničkom univerzitetu, da su hodže eksperti za sve, a pogotovo za psihičke
probleme, pa isti mogu osnivati i studije psihologije na svojim vjerskim
akademijama, e onda je sasvim jasno, kako smo opasno skrenuli sa puta i lutamo
na rubu civilizacijsko-kulturnog kolapsa.
Produžetak genocida ne provode nad
Bošnjacima Srbi druže predsjedniče svih naših udruga, već takvi ublehaši kao
ti, koji siju glupost i hrane primitivizam, kako se ne bi razotkrilo da su
obična spadala.