Scenarij gotovo identičan onom od prije par godina, sa delikventnim akterom za volanom bijesne vozilice, tik prije ponoći, alkoholiziran, sa poodavno oduzetom vozačkom dozvolom i par hiljada saobraćajnih kazni, u «babinom» autu, u utrci iz objesti, bahatosti, utrci što treba da mu nadoknadi manjak osjećaja muškosti i na tren ukloni trajni osjećaj neadekvatnosti, nesposobnosti i generalne inferiornosti.
U finišu mahnitog naganjavanja sa kompleksima mahalskog uhljupa, ta nakaza, koju je nepravedno nazvati životinjom, jer zvijeri zasigurno imaju više razuma i prirodnog osjećaja za nužnost, nego će ta moralna karikatura ikada imati, ubila je anđela. Niko nema pravo taj čin nazvati nesrećom, jer to nije nikakva suma silnica usuda, već svjesna odluka amoralnog gomolja, da se poigra sa životom drugih, sa životom slučajnih prolaznika.
Usud je da žrtve budu oni koji spašavaju ljudske živote, dvije mlade liječnice. Obje nestvarno divne. Presavršene za ovako prljavog i poganog bosanskog kala.
Usud je da nestvarnim igrama života, što isprepliće strune među ljudima, indirektno, a ipak intimno i blisko, poznajem obje te divne žene.
Rahmetli doktoricu Azru, tako ispade, da poznajem, preko meni iznimno dragih prijatelja, a teško povrijeđena doktorica Alma je nedavno pregledala moju najmlađu kćer i supruga ju je tada hvalila, kako je iznimno susretljiva, nježna i brižna, neka nova, mlada doktorka.
Nije usud, da taj majmun sjedne pijan, bez vozačke, u vozilo koje mu je neko dao, iako upoznat sa činjenicom da mu je vozačka oduzeta, niti je usud, da se taj otpad utrkuje po ulicama glavnoga grada. Nije usud, da strahovitom brzinom naglo skrene i pokosi dvije mlade žene, liječnice, anđele. Nije usud, već ubistvo, a sramota ovog društva su svi oni, koji pišu o nekoj nesreći i stradalim djevojkama. Nisu one stradale, već su napadnute, pa je Azra ubijena a za Almin se još život bore.
Balkanska društva su odavno zamijenila dobro za zlo, pamet za glupost, kulturu za šund, heroje za zločince, mangupe za majmune kockastih glava, urbano za krkansko, kompetencije za podobnost, karakter i dostojanstvo za licemjerje i snishodljivosti, ljudskost za plitke potrebe i strasti! Sad smo nadomak toga da namjesto sa žrtvom, žalimo, suosjećamo i razumijevamo sa katilom, moralnim imbecilom, etički unakaženom kreaturom bez savjesti i leglima iz kojih je potekla! Narodi i nacije smo, u vrednosnom sunovratu!
Decenijama stvari nazivamo drugim imenima, uljepšavamo nakaznost društva, koje smo stvorili, ignorišemo smrad vlastite truleži, krijemo se od naših odraza plazeći po bogomoljama, negirajući nedostatak karaktera, iluzijom o čestitosti, «onih što Božije ime dozivaju».
Sve nam je lažno, od prijateljstava do ljubavi, od škola do titula, od zvanja do znanja, od vjere do žrtve, od poštenja do čednosti, od sabura do izmirenosti, čak nam je i nada lažna. Od nje smo odavno digli ruke!
To što dozvoljavamo, da nakon toliko palih anđela, koje su zle horde, kurjaci rata odnijeli, neki novi monstrumi, neke nove anđele kose, sramota je, što svjedoči, da nismo naučili poštovati život, niti nakon toliko bola i toliko tuge, što su ih posijale ratne godine.
Nije sjećanje mjera toga šta ste naučili iz tragedije, već spremnost da djelujete, kako bi svaku novu nesreću spriječili i umanjili patnju svoga mikrosvijeta.
