Pitanje je koliko je
upšte moguće govoriti o bilo kakvom kontinuitetu, kojeg se da objediniti
zajedničkim imeniteljem, strpati pod jedinstveni kontekst značenja, pa čak i
tamo gdje se čini da takav kontinuitet postoji, poput religije ili neke druge
manje «božanske» ideologije. Već lapidarnim pregledom je jasno, kako
hrišćanstvo V stoljeća nije niti slično onome iz XV, niti u teoriji, a komoli u
praksi.
Teško da postoji nešto što
istinski možemo nazvati Zapadnom civilizacijom, kao jedinstvenom cjelinom, niti
u njenim temeljima, niti u promjenama, odnosno u kretanju, dinamici primarnih
odnošenja. Promjene znanstvenih paradigmi, svojom isključivošću, svjedoče o
tome da kontinuitet ne postoji, već da su novonastale semiosfere i njihovi
diskursi, rezom odvojeni od prethodnih.
Pa ipak, možemo jasno
utvrditi kontinuitet zajedničkog imenitelja za sve epohe ljudskog postojanja,
koji nadilazi sva razgraničenja svih naših identiteta, kulturalnih, vrednosnih,
etničkih, prostornih, ideoloških, nacionanih, vjerskih, rasnih ili drugih
historijsko- društvenih određenja. Taj kontinuitet se može pratiti kroz sve
promjene, ma kako one bile krupne i sveobuhvatne.
Radi se o kontinuitetu
pozitivnog vrednovanja nasilja, odnosno spremnosti da se nasilju pripoji
pozitivna valencija pod određenim uvjetima. Tako je nasilje prihvaćeno i
poticano ukoliko je usmjereno protiv «drugog», te mu se dodjeljuje «božanska»
predodređenost i uloga. Nasilnik postaje junak ukoliko je «naš» a njegovo
nasilje nad «drugim» je najuzvišeniji oblik požrtvovanosti u interesu
zajedničkog dobra. Pri tome «drugi» ne zaslužuje milost niti humani tretman,
već naprotiv, svekoliko zlo, nasilje, masakriranje, silovanje, mučenje,
tamanjenje i genocid postaju poželjni i označeni svetim. Drugi u konačnici
nije, niti približno jednakovrijedan, već je suprotnost svetom i odabranom «mi».
Drugi potiče od zla ili je izvorište zla. Drugi je nepotpun čovjek, poluzvijer,
bezvrijedni monstrum, «ljudi životinje», kako je glasnogovornik izraelske
vojske imenovao narod Palestine, a kako je zasigurno i nacistički sljedbenik
imenovao narod Davidov, i kako sljedbenik KK Klana, južnjački robovlasnik ili
bjelački doseljenik Južnoafričke Republike negdašnjeg aparthejda vide crnce,
ili kako su službenici imperijalnog Carskog Japana vidjeli i tretirali Kineze.
Junak se u nedostatku
stvarnog neprijatelja suprotstavlja imaginarnom zlu, kojeg nemilosrdno uništava
kao junak stripova, romana, filmova ili igrica. On nije uvijek niti apsolutno
dobar već, jednostavno, iz nekog nejasnog ili nategnutog razloga, nešto bolji
od apsolutnog zla, u liku antijunaka, jedva prihvatljivog oličenja zla u misiji
uništenja onog zla, koje je apsolutno ili nešto manje prihvatljivo ili
jednostavno manje simpatično, iz nekada krajnje apsurdnih razloga.
Formula je jednostavna
i funkcionira po principu: «mi» smo dobri, «drugi su loši, te je sve
prihvatljivo što će dovesti do toga da «drugi» nestane, bude poražen, uništen i
protjeran. Naše je pravo da njima otmemo sve, jer smo mi odabrani, sveti,
nebeski, božiji, a manje više nadljudi ili pravi ljudi za razliku od «njih». Ta
rasistička koncepcija ogleda se u ideji «Bijelog Zapada» kao i u ideji
«Božanskog Japana».
Ako išta definira
ljudsko postojanje u njegovim temeljima hiljadama godina unazad onda su to
rasizam, kolonijalizam, aparthejd, kult nadnasilja, nasilja opravdanog njegovom
svetom zadaćom. Čovjek je biće evoluiranog potencijala za prekomjerno,
bespotrebno i besmisleno nasilje, udruženog sa nagonom za jednako prekomjernim,
bespotrebnim i besmislenim posjedovanjem.
Sva se povijest može
svesti na odnos stepena praktikovanog nasilja i količine kroz njega stečenog
posjeda. Igra podrazumijeva da postoje najmanje dvije strane, koje se uvijek
svedu na relaciju mi i nama suprotstavljeni drugi, čije nas postojanje, kroz
naše narative, ugrožava ili potencijalno prijeti budućom ugrozom. Stoga,
idealno «mi» uklanja svako drugo, kako bi ta ugroza nestala, akumulirajući
posjed, prividno samo, kao kolateralnu posljedicu uklanjanja prijetnje.
Nakon uklanjanja
drugog, međutim, egzistiranje Mi, postaje besmisleno, te ono producira novo
Drugo, kako bi svojim narativima i svome mitološkom postojanju dalo smisao.
Tako se sukob sa drugim nastavlja sve do samouništenja, jer kada nestane drugog
izvana, ono se prepoznaje iznutra, sve do šizofrenog negiranja jedinstvenosti i
cjelovitosti vlastitog bića. Destrukcija i autodestrukcija postaju pokretne
slike, čije smjenjivanje imitira život, izmaštava smisao i daje privid reda i
kontrole na čijim horizontima se nazire uzvišeni cilj.