Prvi dan bunta
protiv ovozemaljskih samoživih izrabljivača, a drugi dan zahvalnosti
nadnaravnom Svemilosnom Kreatoru! Prvi dan nikako ne bi smio smetati onima
kojima je mio ovaj drugi, pa ipak
mnogima jeste, a posebice onima koji sebe zovu pastirima, što implicira da su
oni koji ih slijede ovce! Boreći se protiv svih oblika kosmopolitizma, prvomajske
uranke prozvaše sotonističkim, ateističkim i ko zna kakvima sve ne! «Ustajte vi
zemaljsko roblje, svi sužnji koje mori glad», prijetnja je svakoj vrsti vlasti
koja preferira da nisu svi isti pred Bogom, a bome ni pred ljudskim sudom!
Ideja da svi imaju ista prava i da svakome treba dati prema njegovim potrebama,
nije dopadljiva ni vjerskim ni svjetovnim «ocima», jer «vlast je vlast», a
«sjedište mijenja gledište»! Odakle ta snažna sprega između vlasti i crkve
jasno je i razumljivo, kada shvatite, da su vjerski službenici obično porijeklom
iz sirotinjskih obitelji, pa je njihova glad nezaježljiva, a strah od povratka
u prethodno stanje siromaštva strahovit, pa su spremni da služe nemilosrdno
protiv onih od kojih potiču! Oduvijek je to tako u ljudskoj povijesti.
Najopakiji čuvari u nacističkim konc logorima su bili «židovi» sa specijalnim
«službenim» statusom nadzornika!
Dan rada, obilježio je odlazak velikog
Osima! Kažu da sad njegov duh međ zvijezdama čuva sarajevsko nebo i bdi nad
željinim stadionom, baš kako je on za života običavao! Na dan kada se treba
čuti glas radnika, otišao je veliki pregalac, čovjek sa vizijom boljeg sutra,
sa širinom srca za sve, baš poput internacionale ispisane u njegovim poljsko-
češko- slovenačko- njemačkim genima, svjetski a svoj, individualac, koji je
živio za kolektivitet! Rasistima, nacionalistima, šovinistima, vjerskim
fanaticima i njima sličnima najviše smetaju ljudi poput Osima, Vikića, Divjaka,
jer nisu ničiji, jer pripadaju svima, jer su veći od života i od smrti. Najviše
im smetaju dani poput Prvog maja, jer nisu ničiji, jer pripadaju svima, jer
okupljaju «čovjeka» sa čovjekom bez nacije, vjere, boje kože ili ideologije!
Smetaju ti dani koji kažu da smo svi isti, da smo ljudi koji imaju prava na
bolji život i bolje sutra i da ništa nije vrijedno toga, da se tog prava
odreknemo!
Takve dane i takve ljude koji
zbližavaju, izjednačavaju, ogoljavaju našu suštinu, ne žele oni, koji svoje
postojanje grade na podjelama, na različitostima, na tome da postojimo Mi i Oni
i da smo MI, prirodno je, bolji i da smo mi na strani dobra i da je sa nama
svjetlost i da je na nama sveta zadaća, bezvremena misija da uklonimo zlo, koje
je, sasvim prirodno, onaj Drugi! Kada nam prodaju tu misiju, tad naše osjećaje
vežu za njenu važnost, gradeći mit o individualnoj ili generacijskoj žrtvi za
bolje sutra, onih «naših», koji dolaze, ili žrtve za neko drugo postojanje,
koje je «obećano»! Tako naša prava postaju sekundarna i sebično postaje
insistiranje na boljem životu, pred tako svetim ciljevima i zadaćama! Tako odricanje,
prihvatanje žrtve, grljenje patnje i bola, postaje obaveza prosvjetljenog
čovjeka, onoga koji je spreman, da za vječnost odgodi zadovoljenje svojih
potreba!
Prema istom receptu, uvučeni smo u
matricu povjesnog odricanja od individualne sreće u ime nacije, u ime naše
rođene i nerođene djece, u ime žrtava koje su pale ili pokošene, u ime «otaca»,
bezgrešnih vođa u čijim smo vizijama domine na čijim plećima se gradi piramida «nadvremenskog
cilja»! U drevnom maniru se uz kolektivitet nacije prislonila religija, njeni
crkveni prvaci su pohrlili ka «obećanom Izraelu na zemlji», ugrađujući se u
«hram na stijeni», postajući potka bez koje ne može funkcionisati ta
skalamerija laži i zabluda, jer kad ništa nema smisla i logike oni uvijek za
svjedoka mogu prizvati Boga i razriješiti tako sve dileme običnog čovjeka! Tamo
gdje je Bog, nema mjesta sumnji i nisu dozvoljena pitanja! Nema tu razlike
između tih crkvenih otaca i staroegipatskih sveštenika, žreca, kao što nema
razlike između naših vladara i drevnih faraona. Druge su krune i zastave, halje
je kreirao drugi dizajner, ali je suština ista i najbolje se ogleda u njihovoj
spremnosti, da sve relativiziraju za vlastite dnevne potrebe, za opravdanje
svojih postupaka, poput izjave premijera Novalića da bi «Poslanik Muhamed danas
nosio Armani»! Da je to izjavio neki francuski filozof, a ne SDA «bogobojazni»
političar, vjerovatno bi uslijedila fetva, kojom bi bio proganjan do kraja
vremena i svijeta!
Dobri naš, Osim Ivica, bi sada možda
rekao, kako se nacija brani, tako što živiš dobro, tako što napreduješ, tako
što svakoga dana imaš sve bolje i sve više, tako što ti se drugi dive zbog
tvojih rezultata, umjesto da se na tvoj
račun sprdaju.
Poslanik pak, kojeg premijer spominje,
zasigruno, zbog svoje skromnosti, ne bi danas nosio Armani, ali bi ponovio kako
se vjera brani time što učiš, opismenjavaš, gradiš zajednicu, što se razvijaš i
napreduješ, tako što svaki član tvoje zajendice postaje sretniji, zadovoljniji,
živi bolje i ljepše i uživa u društvu pravde i prosperiteta, u kojem se cijene
znanje, rad, trud, poštenje i moral! Ponovio bi ti da se vjera brani tako što
uklanjaš nepravdu, tako što rušiš lažne toteme u glavama ljudi, tako što
zabranjuješ sujevjerje i otkrivaš znanstvene istine, tako što ne služiš nikome
sem Gospodaru svjetova i ne praviš lažne bogove! Rekao bi ti da se vjera brani
primjerom čestitosti i istinoljubivosti njenih sljedbenika, ljudskošću,
plemenitošću i dobrotom, hrabrošću i spremnošću da se zauzmeš za potrebite
protiv nepravednog vladara, da budeš zaštitnik slabima i nemoćnima i da pružiš
utočište proganjanima! Rekao bi ti da se vjera brani dostojanstvom, svojim i
drugih, a da se ruši kada kupuješ glasove na izborima ili nevinost djevojke,
koja traži posao da prehrani stare roditelje!
Kako hodže imaju običaj reći, da
postiti od hrane može i životinja, ali ne može ispostiti od poriva i navale
nagona, tako vam neće reći da i ritualima možeš naučiti mnoge zvijeri, ali
njihovo obavljanje neće promjeniti suštinu njihove prirode! Promjena ka opštem
dobru, univerzalnoj moralnosti, mora nastati unutar čovjeka, a onda je svaka
druga manifestacija vjere bezazleni višak pred tom djelatnom suštinom! Neće ti
sveštenici reći da je suština vjere u unutarnjoj promjeni, u bezglasnom
dijalogu čovjeka sa Univerzalnim, sa Apsolutnim, jer onda ne bi trebao njih, da
za tebe te dijaloge vode, a šta bi onda bilo sa njihovim biznisima?! Kako bi
onda izgledala ta podjela na Mi i Drugi, u čijem definiranju ne bi učestvovali
oni koji za nas misle o našem dobru bilo vjerske bilo nacionalne prirode?
Sretnije društvo, sretnijih ljudi,
počinje nekada borbom za osnovna prava poput prava na rad i prava na poštenu
kompenzaciju za taj rad, počinje Danom rada, ili bilo kojim drugim danom u
kojem kažeš: «Dosta!», nepravdi, podvučeš refu i sa distance, realno sagledaš,
ko su tvoji stvarni neprijatelji, pa uvidiš, kako je uvijek, onaj tvoj, upravo
taj, što te najviše zlorabi i o svome hajru koristi i jaše! Podvučeš crtu, pa
uvidiš, kako su svi klasni neprijatelji isti, bez obzira na to kako se zovu, a
da su svi sužnji isti bez obzira pod kojom se zastavom skrili! Shvatiš da novac
nema ni rase, ni vjere niti nacije, nema ideološku pripadnosti niti je važno
njegovo porijeklo! Shvatiš, da si ti, mali čovječe, za njih samo alatka, preko
koje se povećava njihovo bogatstvo, da si topovsko meso, koje čuva njihova
bogatstva i stečenu moć! Kad je istina, da je ovaj život nebitan i bezvrijedan,
kako kažu, zašto se tako grčevito drže za njega, zašto se bore da žive što
duže, zašto skupljaju, zgrču, ko da će vječno trajati? Ili govore istinu u koju
ne vjeruju!
One koji govore jedno a vjeruju i rade
drugo, zovemo licemjerima!
Da li si sretan što služiš takvima, što
ih slijediš i slušaš i što njihovoj zajednici pripadaš? S kim si takav si!
Svako sebi bira društvo kojem pripada!
Najuniverzalniji moralni princip kaže:
«Ne želi i ne čini drugome, ono, što ne želiš sebi, ili ne bi volio, da tebi
drugi učini!». Pa zar nije borba za takav princip, upravo ta borba za prava
radnika, ili su to šejtanska posla? Misliš li da je moralno šutjeti na
činjenicu, da se neko bogati na tuđoj muci? Misliš li, da je moralno gledati
nepravdu i ništa ne poduzeti da je ukloniš? Ja mislim drugačije!
Neka nama naših Osima i naših
prvomajskih uranaka!