Za svo to vrijeme sam doktor
nauka, zaposlen na državnom univerzitetu, pa iako svaki seoski hodža,
telefonski zapošljava koga treba, ja eto suprugu nisam uspio uposliti. Većina
njenih generacijskih koleginica, ili je otišla van države ili su dobile stalna
radna mjesta, al za moju suprugu mjesta nema, pa ni na godinu. Govori to o tome
kakav je odnos društva prema svojoj inteligenciji, ali i o tome, da li sam sve
te godine bio dio vladajućih struktura ili protiv njih.
Isprva sam vjerovao u
sistem i kriterije, pa sam suprugu koja je završila na državnom fakultetu,
nagovorio da na istom završi i magisterij, nadajući se, da će joj se sa
dodatnim kvalifikacijama otvoriti neki put, ali uludo. Ništa joj taj
postdiplomski nije značio, jer se ne boduje, ne daje nikakvu prednost, pa je
čak nekada djelovalo, kao da je razlog više da ispadne iz žrijeba.
Opservacija je kažu
majka nauka, pa sam gledao i analizirao, šta bi moglo biti od koristi, te
nagovorih suprugu da nakon državnog studija i mastera, upiše drugi studij na
privatnom fakultetu, jer je iskustvo sa terena govorilo, da su kadrovi sa
privatnih fakulteta, što sumnjivije zaleđine, u prednosti nad onim sa državnih.
Međutim, nije ni to ništa pomoglo, te sad sa dva fakulteta, državnim i
privatnim i masterom sa državnog, supruga u 42. godini, još uvijek nije niti na
domak neke egzistencijalne sigurnosti, već visi po birou rada. Da joj predložim
da kupi neku lažnu diplomu, ne bi li stekla ozbiljniju prednost na konkursima,
nemam niti hrabrosti, niti srca, jer čovjeka kojeg je ona zavoljela, ništa ne
bi nagnalo na takav čin, devalviranja univerzalnih vrijednosti znanja.
I tako ležim po cijelu
noć i razmišljam, gdje sam i šta sam i kamo dalje. Nadao sam se da će promjena
vlasti i odlazak SDA sa scene biti prilika za ispravljanje barem djelimične
nepravde prema mojoj obitelji, koja je za ovih 15 godina uskraćena za najmanje
150.000 BAM, ali ništa od toga. To što je prethodna vlast za mene držala sva
vrata zatvorena, pa sam bez honorara, odbora i komisija, proveo gotovo radni
vijek, očito je novoj vlasti bio valjan kriterij, da tako treba ostati i
nadalje. Zorno to prikazuje primjer moga razgovora za čelnim čovjekom SDP ZeDo
kantona, inače načelnikom Maglaja, koji je na moj upit o tome ima li načina da
se riješi pitanje zaposlenja moje supruge, oštro odgovorio upitom: «Šta mi
imamo sa tobom?». To što sam član njegove partije, koji je dao ozbiljan
doprinos izbornom rezultatu partijskog kandidata za predsjedništvo, kao i
partije u cjelini, njega očito ne obavezuje, kao ni to što je supruga član od
2010. Ne obavezuje ga, kao predsjednika multi tuti partije, niti to što je
supruga jedna od rijetkih Srpkinja u Zenici udatih za Baliju, pa da joj da
osjećaj neke jednakosti i prihvaćenosti, koju socijaldemokracija promovira.
Ležim i ne mogu smiriti
misli, jer se opirem jedinom smislenom zaključku, koji budućnost moje obitelji
smješta negdje drugo, u nekim tuđim zemljama. Kako da u pedesetim idem u
svijet? Kako bih sada trebao napustiti roditelje, kad je ocu 80 a majci 74.
Kako ćemo sa malim djetetom od 3 godine u bijeli svijet, gdje mu je sve strano
i tuđe, a nismo baš u cvijetu mladosti, a ja na jedno oko slijep? Šta ako
dijete ostane samo u toj hladnoj tuđini?
Razmišljam i ne spavam.
Tinja u meni mržnja prema svima koji su me stavili u taj procjep. Gori već kao
oganj nagon životinje stjerane u stupicu, prema svima, koji su me ponižavali
ove decenije, isključivali i odbacivali, koji su živjeli rasterećene živote,
dok je moj protekao u grču, u svijesti da nisam ničiji, da sam na vjetrometini
sam, na udaru svakog prokletog čopora nesposobnih hijena, lešinara udruženih u
zlodjelu i prljavoj časti. Mržnjom tom pokušavam se izboriti protiv bola i
razočarenja, što je odzvanja u riječima lokalnog moćnika o činjenici da iako
sam njihov, oni nemaju ništa sa mnom, jer ja u stvari i nisam njihov. Niko od
nas nije njihov, ma koliko se takvim osjećao ili prozivao. Njihov si tek, kad
oni tako kažu. Njihov si kad te pozovu za sofru, da sa njima ždereš haram,
lažno veličajući i opjevavajući njihovu «sklonost halalu».
Kad postaneš njihov, to
će značiti da nemaš kičmu, da ublehariš i lažeš, beskrajno obećavaš i nemilice
se kuneš, da su ti svi prijatelji a da ti nisi nikome, da nikoga i ništa ne
poštuješ bez interesa, da ti ništa ne znači to šta je neko za tebe učinio u
prošlosti, već samo može li koristiti u budućnosti.
Nama, koji nismo
njihovi, preostaje da balansiramo na rubu pristojnog života, ili da se duboko
ispod njegove granice, sa sjetom prisjećamo nekih dobrih vremena, u kojima niko
nije bio ničiji. Preostaje nam da od nas i naše djece pravimo dijasporu, da se
smješkamo strancima, dok radimo poslove koje niko neće, ali barem mirni u duši,
da nas niko tu ne ponižava, jer to ipak nisu naši, niti smo mi njihovi.