Dan žena, kao dan kojim se podsjeća na potrebu borbe za ženska prava i jednakost, decenijama je doveden do besmisla, transformisan u karnevalsko dešavanje, čiji je smisao postao vlastita suprotnost, ponižavajući i obezvrjeđujući borbu žena za ravnopravnost, poštivanje i uvažavanje.
Po svemu je to mnogo više muški nego ženski dan i to ne toliko muški, koliko dan muških šovinističkih svinja, kojima dođe kao bonus za obezvrjeđivanje i pojeftinjavanje žene, njeno svođenje na seksualni objekat, figuru paganskih ritualnih obreda plodnosti, što razulareno trese mesom na nekom podijumu, između stolova i stolica, a Boga mi i na samim soframa.
Čini se da je to čas u kojem je vrijednost žene spuštena na nivo rasprodaje sa sniženjem do valute buketa cvijeća, bočice parfema, restoranskog ručka ili večere, sitnog znaka pažnje. Prilika je to za debilska kreveljenja mačoističkih figura u kojima nemušto, degutantno i teatralno igraju kavalirske role iz Holivudske B produkcije, sa početka filmske ere, potentno se šepureći u samohvalnom i samodopadnom igranju lažne gospode i nakaradnog džentlmenskog manira, što im stoje „ko piletu sise“.
Izmakao je Dan žena iz skuta pokreta za prava i upao pravo u šape i ralje goropadne šovinističke zvijeri, otpočinjući ples na štangi novodobne Aske pred starodobnim nepromjenjivim vukom. Izgubljena je esencija, smisao, poruka, vizija rasta i razvoja žene, samopouzdane, samosvjesne, jednake, moćne, inteligentne, ambiciozne, višeslojne i višeznačne, boginje ljubavi i plodnosti, majke života i izvora postojanja.
Niko te ne može poniziti kao ti sam sebe, pa tako i žene na taj dan, brutalno, nemilosrdno u turbo-folk maniru, za stolovima, pod stolovima, na stolovima, uz pokliće koride i rodea, u namjeri slavljenja slobode, slave glupost i ropstvo u trajno i definitivno muškome svijetu. Dan je to u kojem žene po ko zna koji put jeftino kupe jednu noć u ulozi Pepeljuge na balu, skupo plaćajući svaki naredni dan u kojem se bajka ne nastavlja potragom za „jedinom“ kojoj paše staklena cipelica, već rutinom u kojoj nema niti približno jednake šanse, sve dok umjesto haljine ne navuće odjelo i muške cipele, a kosu skrati i zaliže, prezirući krune i dijadore.
Iako je omjer izvrsnih djevojčica superioran u osnovnoj i srednjoj školi, iako su žene brojčano daleko ispred muškaraca na studijama, te daleko višeg prosjeka, njih gotovo da nema u akademskom prostoru nastavničke populacije na visokoškolskim ustanovama. Ono malo što ih ima, minorno su zastupljene u menadžmentima tih zajednica. Na univerzitetima od desetak fakulteta imate jednog ili niti jednog ženskog dekana, maksimalno dva. Na rektorskoj konferenciji su vidljiva, čini mi se, samo dva ženska rektora u moru muškaraca.
Naravno, odmah će neko skočiti, kako sam napisao, dva ženska rektora, namjesto, dvije rektorice, te da je to šovinistička dobro utabana staza. Naprotiv, to da se pozornost stavi na formu, muška ili ženska formulacija, namjesto na suštinu, o postotku žena, koje tu funkciju obnašaju, asfaltirana je autostrada muške dominacije u prostoru nad ebavanja značenjima, kako bi se izgubio smisao i bilo kakav fokus u borbi za jednakost prilika.
Žene igraju statiste ili sporedne uloge u muškome svijetu, a što se više penjemo na hijerarhiji moći, to je manje prostora, makar i onoga izložbeno, cirkusko pokaznog, za sestrinskog subjekta na skalinama uspješnosti, ekskluzivno namjenjenog bratstvu.
Pa i onda, kada uđe u taj muški habitus, ona nikada ne bude dio njega, već uvijek po strani, nikada jednakovrijedna i jednako zaslužna, nikada kao prirodni izdanak tog staništa, kao autentična i autohtona vrsta, već kao izrod, saksijska hortikultura, izdanak što može preživjeti samo uz mušku asistenciju i pomoć.
Za njen se uspon prije ili kasnije, obično odmah, počnu vezivati tračevi, muško-kuloarske priče, o mentoru, koji je taj uspon omogućio i na čijem „izvoru inteligencije“ je priključena i preko kojeg uranskog principa prima mušku moć. Nikada ona nije tu jer je zaslužna, sposobna, jaka, moćna već stoga što je nečija žena, ljubavnica, sluškinja. Njena moć i snaga nisu njeni, već su dobijeni, posuđeni, rentani od posjednika falusa, što su oduvijek, ponekim ženama davali izun, priliku da se obrazuju, da budu slobodne i nesputane, ali u suštini samo njihove ropkinje romantizirano označene konkubinama, kurtizanama, družbenicama, saputnicama, gejšama, ženskim filozofima, misticima i pjesnicima, ali ne zato jer jesu, već samo zato, što su im se iz bratstva tiho, tajno, šaptom, kao takvima obratili.
Za žene u meni, ovo nije njihov dan. Njihov dan doći će kad svi ljudi budu jednaki. Kad i žene budu ljudi. Kad ljudi budu i žene.
