Sve bajke govore u suštini o stvarnim
događajima. Bajka o Ivici i Marici bilježi sjećanje na vrijeme velike gladi i
sa njim povezanog kanibalizma, koji se često izbjegavao odvođenjem najmlađih u
šumu, da tamo skonćaju od zvijeri, da ne bi umirali dugo od gladi ili bili u
nuždi pojedeni. Bajka o Snjeguljici je priča o nekrofiliji, gdje pri seksualnom
činu klinički mrtva osoba oživi, uz standardnu pripovjest o zloj maćehi, koja
se proteže i u drugim pričama, dok se primarni motiv nekrofilije pojavljuje i u
pripovjesti o Trnoružici, jer šta je nego nekrofilija, ogromna žudnja da se
poljubi (obljubi) leš prekrasne djeve, a njeno buđenje iz smrti pri tom činu
asocira na dobro poznate slučajeve buđenja iz kliničke smrti, koji su nerijetko
zabilježeni (kao što je poznati slučaj iz zeničke mrtvačnice) da su se desili
pri snošaju nekog seksualnog manijaka u prilici. No najčešći motiv je zasigurno
motiv zle maćehe, kojeg imamo u priči o Ivici i Marici, Snjeguljici, Pepeljugi
i mnogim drugim. Ono na šta ne obraćamo pozornost je činjenica, kako su očevi u
tim bajkama živi, ali nema ih kada treba zaštititi tu jadnu dječicu. U priči o
Ivici i Marici, otac čak i učestvuje u odvođenju djece u šumu.
Poruka tih „bajki“ je dakle da roditelji
nisu obavezno dobri, zaštitnički, topli, nježni i dobronamjerni spram vlastite
djece, već da mogu biti i više nego hladni, bezosjećani, loši, zlonamjerni,
nemilosrdni spram svoje rođene djece, ako ništa drugo, onda barem u mjeri da
zapostavljaju njih i njihove potrebe i interese, te stavljaju svoje ili tuđe
hirove ispred njihove dobrobiti. To je upravo ono što nas i život svakodnevno
poučava.
Poneki roditelji su loši, pokvareni i
zli, sebični i samoživi, psihopate bez empatije, koji djecu koriste kao
predmete, valutu za trgovinu, podkusurivanje, žrtvovanje na putu ostvarenja
nekih ličnih ciljeva, koji su uglavnom bezvrijedni hirovi, zadovoljštine
egotripa. Nekada su takvi oba roditelja, nekada samo jedan. Nekada je to mati,
a nekada otac.
Kada je to u pitanju mati, uglavnom naše
društvo, patrijarhalnog tipa na to zatvori oči, dok se na očeve kao pogrešne
roditelje baca anatema i čitav pravosudni sustav, predvođen službama za
socijalni rad, za zaštitu djeteta i inim drugim. U tom našem balkanskom mentalnom
košmaru nedostatka kritičke distance i adekvatnih samouvida mati je mati, a
otac je kolac.
Tamam kad pomisliš, kako si sve to jasno
posložio, desi se slučaj Seve Nacionale, kojoj oduzmu, to, svakoj drugoj
balkanskoj majci samopodrazumjevajuće ekskluzivno pravo na roditeljsku svetost,
pa joj oduzmu u sudskom procesu skrbništvo nad djetetom i dodjele ga ocu, ko bi
rekao, tajkunu.
Neko će odmah reći, kako je on možda
tajkun, ali da je i Seve javna ličnost i to sa zasigurno debelim šlajbokom.
E pa, tu imamo na djelu sinergiju
nekoliko silnica. Prva je da je sveti otac maloga Aleksandra, bogati i moćni
tajkun, ali to nije dostatna determinanta ovakvog ishoda u kojem on dobije skrb
nad djetetom, iako je svakoj budali više nego očito da mu je dijete isključivo
alatka osvete i manipulacije bivšom, koja ga je napustila, iako se njega ne
ostavlja.
Na djelu imamo multipliciranje sadejstva
determinanti. Druga značajna je ta da žene mrze žene poput Seve, jer ih
podsjećaju na sve ono što nisu, odnosno samostalne, zgodne, lijepe, seksualno
moćne, agresivne, borbene, samodovoljne i samozatajne poput te Seve Amazonke, a
kako dobro znamo, frustrirane, iskompleksirane žene često stoluju po sudovima i
tužilaštvima. Treća je pak ta, da su muškarci, koji u tom pravosudnom sistemu
haraju, uglavnom bjesomučno onanisali maštajući nad Sevinim kućnim uratkom, a
što je u njima razvilo ogromnu frustraciju i mržnju prema toj hrvatskoj Ateni
nacionale, jer ih je na taj način podredila, bacila na koljena, njih koji su
gotovo božanski. Mrze oni pomisao na to da su bili spremni moliti, da ih ona zgazi,
sveže, muči, da vrhom štikle pribije njihove testise, te im je ova prilika da
je unize i omalovaže, jedinstvena prilika da povrate u svojoj intimi dio
autoriteta, koji su pred sobom nepovratno izgubili, pod lancima fantazije; u
kojoj naša Seve biva njihovom Dominom. Maštaju oni možda upravo sad o tome da
će se majka dovući slomljena do ruba njihovih sudijskih halja i moliti u
suzama, nuditi svoje tijelo njima, kako bi dušu sačuvala svome djetetu. Maštaju
da napokon i njoj budu veliki i moćni, a ne da budu zgažena trava pod njenim
nogama. Crpe tu nadu i snagu na štetu nevinog djeteta, koje ih očito, kao niti
oca, ne zanima, već samo predstavlja moćno oružje u njihovim prljavim šapama,
oružje što krći put ka još prljavijim fantazijama.
Pravdat će se oni, da štite tradicionalne
vrijednosti, a koje naravno, tako moćna i jaka žena poput Seve ugrožava.
Pravdat će se, al prava raja zna, nije ti moj jarane Seve fukara, Seve ti je
defakto majka, žena, ratnik i umjetnik i jedina rvatska nacionalna kraljica.