Kada gledate snimke, na kojima pripadnici jedinice za specijalne namjene (egzekucije) Državne bezbednosti Srbije, Škorpioni, na strijeljanje vode zarobljene mladiće, nemir koji stvara činjenica da momci ne poduzimaju ništa da probaju pobjeći, već jednostavno čekaju da ih rafal odnese, užasavajući je i nadilazi stravu, koju izaziva njihova nasilna smrt!
Psihologija kaže, kako živo biće suočeno sa prijetnjom pokreće jedan od dva obrasca: akciju koja varira u rasponu od napada do bijega ili mirovanje bilo da je ono posljedica blokade ili mehanizma predaje. Napad kao opcija je strategija koju pokreću jedinke sa većim stepenom samopouzdanja koje su izgradile kroz život, te borbenosti kao temeljne crte ličnosti (sa kojom se uglavnom rađamo ili ne), ali i ove jedinke mogu blokirati ukoliko je prijetnja iznenađujuća do te mjere da svaka akcija djeluje besmisleno. Bijeg je obično reakcija jedinki manjeg samopouzdanja, nedostatne borbenosti, naučenih na to da su inferiorne u nošenju sa prijetnjama, ali može biti i posljedica procjene da je mogućnost pozitivnog ishoda beznačajna u odnosu na uloženu energiju i rizik. Osobe sklone napadu nisu ništa manje niti više sklone blokadi ili predaji nego oni skloni bijegu ukoliko je kontekst ugroženosti takav da onemogućava djelovanje, a upravo takvim se čini kontekst u kojem ste vezani, prethodno satima prebijani na mrtvo ime, a onda suočeni sa tim da drugi oko vas umiru, pod dejstvom izvora ugroze kojoj ste izloženi! Kada su i napad i bijeg onemogućeni onda ne preostaje ništa drugo do predaja, blokada i čekanje, sa ili bez prisustva nade, da ćeš ipak ti nekim čudom preživjeti, da će te zla sudbina mimoići!
Bez bojazni dragi moj čitatelju, nije mi namjera baviti se ratnim temama, već poratnim!
Ako sagledamo naše kolektivitete, konstitutivnosti, građane i ostale trideset godina unazad, evidentno je kako imamo prisutne sve ove pobrojane reakcije prisutne na sceni društvenih dešavanja.
Najveći postotak reakcija sveden je na nedjelovanje, mirovanje u nadi da će sva ta nepravda, život na rubu egzistencije, prevare i mahinacije kojima je običan čovjek izložen od strane moćnika, uskoro, iznenada, silom prirodnih smjena koje podrazumijevaju da «poslije kiše dođe sunce», ili pak Božanskim proviđenjem, bujicom dostižne pravde ili pukim slučajem, uskoro, ublizu, prerasti u život dostojan čovjeka, u sretno društvo utopijskih razmjera! U nekima ta nada i vjerovanje u nadolazeće pozno proljeće živi preko 30 godina i jednako pjeva sa nesmiljenim žarom, trepteći u iščekivanju tog trena, sluteći kako samo treba dovoljno dugo izdržati, ne isturiti glavu iznad mase da strši, jer bi mogla ostati bez prilike da dočeka otkrovenje! Drugi iz ove kategorije su približno jednako brojni, a u tom su stanju mirovanja, jer su se predali, pa je svaka nada iščezla, svaka akcija postala besmislena i svaki pokret uludo trošenje sebe i izlaganje potencijalnoj nesreći više nego treba, prije zloslutnog kraja, koji svakako doći mora, šta god ti radio ili vjerovao i koliko god se upinjao da dobaciš negdje preko!
Druga kategorija, najmalobrojnija, je ona ratoborna, koja se uporno opire, buni, traži pravdu i pokušava proizvesti ili barem pokrenuti promjenu u nagovještaju. Njima je dosta svega i svakoga! Dijeli se u dvije skupine, na one kojih ima značajno više i koji su revolucionari samo po društvenim mrežama i za kafanskim stolovima te ispred ekrana, te skupinu onih značajno rjeđih, čije suprotstavljanje ima dimenziju konkretnog djelovanja, živog otpora, buntovničkog žara na rubu aktivnog ispoljavanja agresije u ili izvan granica društveno prihvatljivog ponašanja.
Treća kategorija su oni čije brojačano stanje konstanto fluktuira, jer im je reakcija bijeg, pa kontinuiranim osipanjem po «bijelome svijetu» realiziraju usud Balkana uškopljenog u procjepu «bijele kuge» i njome iscrtane promjene demografske slike, kao produžetka i finaliziranja ciljeva prethodnog rata. Oni bježe jer su odustali od nade ili shvatili besmisao borbe, ali nisu izgubili volju za životom i stvaranjem budućnosti, pa odlaze graditi je negdje drugo, «gdje sunce grije drugačije», pa možeš rasti bez obzira na kišne dane.
Nesretna je i ukleta zemlja, čije sjeme klija na drugome kraju svijeta, čiji plodovi dozrijevaju na kredencima nepoznatih soba i čije se grane savijaju u hladu tuđinskih avlija!
Čitava jedna generacija u tihoj, bespogovornoj šetnji u smrt, maše na peronima ispraćajući svoju djecu, svoje sjeme, na daleki put, u budućnost nekog njima stranog svijeta! Ne treba ti katil niti neprijatelj, pa da te uškopi ili da ti iz tijela iščupa dušu. Više nego dovoljna ti je vlast, koju si samome sebi izabrao!