(ne)Ljudi su me, za tih preko deceniju, bezbroj puta napadali zbog mog psa, ili im je to, vjerojatnije je, bila samo dobra isprika. Prijavljivali su me, širili lažne priče, te dramatizirali o susretima sa mnom i mojim drugom. Tako su me na primjer, na društvenim mrežama, prozivali da sam ludak, koji priča sa psom. Teško je navesti sve varijante u kojima su me stavljali u nekakav samo njima razumljiv kontekst čovjeka i psa, koji je prema njihovoj procjeni bio vrijedan prezira. Očito je, kako je to sve usmjereno prije svega protiv mene, a ne protiv Cezara, ali kako god, narušavalo je naš mir, naše druženje, opterećavalo nas u slobodi kretanja, igri, zabavi, stvaralo napetost i tenziju. Oduzimalo nam mir, koji smo gradili u zajedničkom sjedenju, lutanju, zurenju u prazninu.
Za tebe koji su možda ipak istinski prezirao psa, a ne mene, činjenica, da je taj pas jedan od glavnih junaka moga romana, svake pjesme unutar cijele jedne knjige poezije pod nazivom «Pseća poetika», te obavezni motiv jedne ili više pjesama u drugim mojim knjigama poezije, govori o vrijednosti i značaju tog psa. Vjerovatno, da ti, koji si ga gledao s prezirom, nisi nikada bio niti sporedni motiv nekog osrednjeg vica, anegdote ili doskočice, kojima se krate seoska prela. Nije Cezar bio samo motiv književnih uradaka, već i aktivni sudionik društvenih događanja, te je tako, revnosnije išao na građanske proteste nego ti vrli građanine, kojem je pas na asfaltu jednak odbjeglom tigru ljudožderu. Visio je Cezar po kafićima, kafanama, baštama ugostiteljskih objekata ili za šankovima. Kafana mu je, može se slobodno reći, bila drugi dom. Živio je životom boema, o kakvome sanjaju mnoge pijanice, kao konačnom odredištvu svojih ispraznih bančenja. Živio je život.
Cezar je bio sugovornik vrijedan i šutnje i monologa i dijaloga, u većoj mjeri nego su to mnogi ljudi koje susrećem. Živio je u pogrešna vremene kao i mnogi od nas, zalutalih idealista, građana Svijeta, kozmopolita, što ne gledaju u kožu ili krzno, već ispod njega, u suštinu bitka i postojanja. Nije ga zanimala nečija religija, nacija niti rasa ili seksualna orijentacija. Ljude je dijelio na one, što ga počešu oko slabina ili one, koji ga tjeraju bez razloga.
Nema više Cezara. Otišao je u Vječna lovišta. Sada juri prerijom pokraj Floka, Lunje, Snupija, Bijelog Očnjaka, Hunda. Ostao sam sada usamljeniji nego ikada, u potrazi za pravim prijateljem, onim duboko povezanim, što će znati, biti pored i šutjeti, kad šutnja vrijedi hiljadu riječi. Ovo sam imao reći Tebi, koji ne podnosiš pse, jer misliš da od njih više vrijediš i da tebi pripada svijet asfalta, kojim si oteo pseći svijet prerije. Tebi, koji vjeruješ, da prije tebe ništa nije bilo i da poslije tebe ništa ne treba niti postojati.
Tebi pak, koji si isključivo htio da napakostiš meni, koristeći mog prijatelja, kao kolateralnu žrtvu u svom bespoštednom pohodu, ciljajući na njega, kao moju slabu tačku, mjesto na kojem ćeš napraviti pukotinu u oklopu nekoga, ko bi ti drugačije ostao nedodirljiv, želim napisati par riječi, koje ti nisam ranije mogao reći, da ne bih komplikovao život moga psa.
Zato evo sada, kada više njega nema, čitaj šta budala koja šapuće psu ima da ti kaže:
«Misliš da me poznaješ, jer si me sreo u prolazu između zgrada ili na izlazu sa pijace. Ti si od onih ljudi, koji imaju teoriju o svemu, pa i o tome zašto se povukao Šobić ili zašutio Štulić. Vjeruješ da su ti jasni moji krokiji ili aforizmi, što ih bacam ispod kafanskog stola, obuzet transom susretanja usamljenog čovjeka sa nutrinom beskraja, što otvara prostor ispred njega, pa je poput zdrobljenog jajeta, kojem su isisali suštinu, poput čahure oraha, čije su meso iskljucale vrane na sofri kušanja samoga sebe. Nije čovjek životinja već puno manje od toga, a moje ja, kao i svako drugo, samo je još jedan par rogova u krdu izgubljenih, preplašenih duša.
Pa ipak, ma kako beznačajan, još uvijek sam više do te zlobne iskre u tvome oku, ipak sam više od svih tih uvreda, psovki i laži, koje ćeš rasuti vjetrometinom gradskog bulevara i seoskog sokaka, pustinje što hara praznim životima apatične rulje, što je od vlastite budućnosti digla ruke. Umivaš me katranom i oblačiš perjem, a ja ću, znaj, poletjeti kao feniks! Ja nisam čovjek, već škuna nasukana na hridi tavorenja, osuđena na doba bez plima i oluja, na sušu duha, na oseku slobode misli, riječi i dijela, prikovana na obalu, na svijet kojem ne pripada.
Misliš da me poznaješ, jer si razmijenio par pogleda sa mnom i tako mi uzeo intelektualnu i duhovnu mjeru. Rasipam se i runim pred snagom i silinom tvoga primitivizma, pitajući se gdje su nestali svi Veliki ljudi, gdje je miris, gdje matinela njihovog oslikanog svijeta. Zar sam pred prazninom ničice padao, slaveći čovjeka, opjevavajući njegov naum o stvaranju boljega svijeta?
Ti si klin, kojim su zakucali i razapeli stih živog pjesnika, vjerujući da će nakon smrti njegove uskrsnuti veći i bolji. Ti si spreman sve i svakoga žrtvovati na oltaru zabluda i vjerovanja da su daleke tvoje granice, da si predmet i mjera svijeta. Za tebe su trube Jerihona samo uvertira u krešendo tvoga prava na vlastito mišljenje i prava tog prava da bude iznad svih drugih prava i prava svih drugih.
Sretan si ti što živiš ljubeći sebe bez straha od pogrešnosti. Kako je samo Bog počastio vas glupe!»
