Zastanem ponekad sa njim, komšijski, red je, pa saslušam te, uvijek iste, refleksije na prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve zna! Sve vidi! Sve mu je jasno! U njegovom kratkom elaboriranju političke i društvene zbilje, zrcali se sva mudrolija naše višedecenijske propasti i besperspektivnosti!
Sumirano i pojednostavljeno, dade se ta filozofija egzistencijalnog posrnuća svesti na slijedeće postavke: „Mi znamo, da nema i ne može bolje od ovoga. Mi bi to sve popravili, ali ne možemo od onih drugih. Anamo njima, je jedino važno, da nas sjebu. Svijet i Europa su od početka (Svemira) bili protiv nas, al se nisu nadali da ćemo preživjeti, pa sada ne znaju, šta će sa nama. Sve su stranke i političari isti. Svi su lopovi. Kad je već sve tako kako je, nek nas bar jašu naši. Dosta su nas njihovi jahali.“.
Vjerujem, kako se ovaj format mišljenja i njegovi ishodi, daju primjeniti na sve tri konstitutivna a i one ostale, jer je svako od nas neki Mi, a svi su ostali drugi i svi su ti drugi loši, a mi smo, kao, dobri. Svaki entitet, kanton, grad, mjesto i mahala imaju mog komšiju! Puno je takvih komšija. Previše! Kako li su samo glasni i uporni u širenju istine o beznađu i besmislu. Sijači apatije, kosači sabura i žeteoci posluha!
Tako, taj, moj, univerzalni komšija, kao slika i prilika svih nacija i naroda, religioznih ateista i ateističnih vjernika, crkvomoljaca, društvenih žohara i tvrdokrilnih partiokukaca, „ptica nebeskih“ što nit siju nit žanju, a nekako su site, kukumače decenijama, palamudi i mudrosera, čekajući „voz što doći neće“, nespreman da pruži korak, da zasuče rukave, da zaurla za pravdom ili poduzme bilo šta, sem podrigivanja mješine zavaljene u fotelju, sa daljinskim u šakama, kojim zamahuje prijeteći, kao oštrim mačem spram političkih pajaca sa ekrana, što kroje sudbinu našeg malog bosanskog dunjaluka, kao žvaka razvučenog između sna o velikoj naciji i onoga o „šerijatskoj, makar ko avlija, fildžan državi“.
Komšo zna, unaprijed, sve ishode, proročanski sluti, opjevava u petercu i desetercu nadolazeće doba apokalipse, nestanka jednog naroda, novih seoba, pogroma, progona i genocida, kosmičkih i sitnosopstveničkih izdaja, petih kolona, spavača, trostrukih i petostrukih špijuna, dubokih i plitkih država, sa još pličim svenarodnim umovima i džepovima. Njemu je poznata odbačena i zaboravljena tradicija, zatajena i skrivena historija, logička pozadina svih naših bezumlja. On vidi nevidljive veze, tumači pozadinske znakove, iščitava skrivene tekstove i poruke, sagledava i propituje značenja neizgovorenog, progutanog, zatomljenog šumom, bukom, prekidom. Moj komšija je č(m)udo nad č(m)udima balkanskog ozbiljavanja.
Njegova je posebna vještina prisjećanje na događaje i činjenice, koje zvanična dokumentacija ne registrira. On je meštar pozivanja na sitne detalje, što bacaju nove uvide na stare „tendenciozne“ interpretacije, prizivanja nestalih i mrtvih svjedoka, razotkrivanja sadržaja izgubljenih dokumenata i nerasvijetljenih događaja.
Ne trebaju nama obavještajne službe svjetskih velesila, da „vodu mute“, dok je nama našeg komše!
Nevino je i naivno sjeme smutnje ili razdora, što bi ga bilo koji i bilo kakav špijun mogao posijati, spram korova što niče u nama samima, što ga njegujemo u našim skutima i grijemo na grudima u bratskom i komšijskom zagrljaju.
Narodi smo satkani od mitova, parabola, metafora i hiperbola, od nedosanjanih snova i nadvremenskih apokaliptičkih poruka, skloni paranoji, strahu, strepnji, slomljemni i skrušeni pred zubom vremena, nesposobni da se zauzmemo za sebe, za svoje sada i ovdje, utkani u mrežu vlastitih psihotičnih i autističnih slika o svijetu, životu, drugima i sebi.
Sve smo ono što naši preci, što prkose sa stećaka, nisu bili.
Zaboravili smo, kako su nas stihom učili, da slobodu imaju samo oni, koji ne pitaju za njenu cijenu! Zaboravili smo i šta je to istinksa sloboda i šta znači biti svoj!
Vrijeme je da prestanemo „znati i kontrolirati“, pa počnemo istinski živjeti!
