Pitanje legitimnog predstavljanja, stalno se vraća, kao tema, što nemilosrdno dijeli BiH javnost, dovodeći je na prag potencijalnog sukoba. Mislim prije svega na verbalni sukob, mada kod nas to lako sklizne i nešto konkretnije. Rasprave po tom pitanju su uglavnom ostrašćene, uz evidentan nedostatak empatije i nesposobnost barem djelomične promjene perspektive u cilju sagledavanja drugog ugla gledišta ili šire slike. Dokazivanja su uglavnom neargumentirana i nelogična, ili argumentirana u kontekstu neistinitih premisa (primarnih postavki). Kažu, da tamo «gdje prestane logika, počinje Balkan». Kao nekome, tko identitetski pripada čovječanstvu, teško mi je pisati na tu temu, jer sam prinuđen braniti ugroženo pravo mikrozajednice, odnosno nacije, koje suštinski dijeli čovječanstvo i o čijem nestanku sanjam, nadajući se vremenu «čovjek»!
Pretpostavljam važnim istaći, da se identitetski osjećam pripadnikom čovječanstva, kako prezirem plemenske podjele po bilo kojoj osnovi, te iskreno smatram da je građanski koncept jedini izlaz za BiH! Također je važno konstatovati, da građanski princip, ne može funkcionirati, dokle god postoji sprega između crkve i države, dokle god je na sceni vjerska i nacionalna radikalizacija bilo koje strane, te dokle god se potenciraju ratni narativi i na njima pokušava izgraditi dijalog! U građanskoj državi svi imaju jednako pravo i posjeduju jednaku vrijednost «tapije» na društvo i državu, bez obzira na historijsko- povjesnu pozadinu tog «prava» ili «posjeda», te bez obzira na činjenicu ili fikciju «najveće žrtve», ili podjele na «kauboje i indijance»! Građansko društvo može i mora funkcionirati na globalnom povjerenju «udruženih», da je država neprikosnoveni i nepokolebivi, apsolutni zaštitinik prava svih, bez razlike, a takav koncept povjerenja nije moguće utvrditi u kontekstu stalnih prijetnji, latentnih ili manifestnih ugroza, sadržanih u «sjenama» vjerskog i nacionanog radikalizma!
Dokle god takve prijetnje budu dominantni ili prateći konteksti dijaloga sa drugim, javnih ili tajnih ali naslućenih monologa «prebrojavanja», građanska opcija ostaje samo puka fantazma, koju nema ko da podrži. Upravo to je ono sa čime se suočavamo, decenijski svjedočeći opstanku nacionalističkih partija, koje «niko» ne voli, kojima svi pripisuju svo zlo, što nas je snašlo, ali za koje se mora glasati, da bi i «naša strana imala svoju baba Jagu», da bi imali odgovor koji sadrži jasnu prijetnju «uzvratne sile».
Naši identiteti se temelje, na našem dubokom unutarnjem ubjeđenju da pripadamo određenoj kulturi, tradiciji, normi koju djelimo sa drugim članovima uže ili šire zajednice. Stoga, se ja mogu osjećati Indijancem ili Azrom, bez obzira što nisam kao takav rođen, niti sam odgajan u njihovoj identitetsko- kulturološkoj matrici! Moje ubjeđenje da pripadam identitetski nekom normativno- vrijednosno- tradicijskom korpusu, u tom slučaju će se ogledati u obavezi da se pridržavam normi i pravila, da njegujem tradiciju i običaje, te dijelim približno jednak sustav vrijednosti i simbole sa ostalim pripadnicima te zajednice! Niko nema pravo da mi ospori moje ljdusko pravo da se osjećam i opredjelim kao pripadnik određene semiosfere. Dakle ukoliko, ja kažem da sam Eskim, te pokazujem svojim življenjem, da slijedim, podržavam i održavam sve temeljne tekovine te zajednice, onda niko nema prava da mi taj moj identitetski odabir ospori. Na poslijetku, sve vrste konvertiranja funkcioniraju po ovome obrascu. Problem je samo u emocionalno motiviranoj razlici u percepciji i interpretaciji, odnosno vrednovanju, koje pridružujemo tim konvertiranjima. Stoga i imamo slučajeve, gdje konvertiranje Igora Ražnatovića, pjevača grupe Magbet, sa pravoslavlja u islam, Bošnjaci uzdižu u zvijezde kao «najjasniji dokaz» ispravnosti i čestitosti tog, bez sumnje divnog čovjeka, dok se konvertiranje Emira Kusturice, najvećeg BiH režisera, sa islama u pravoslavlje, proglašava znakom ludila, moralne bolesti i posrnuća, te postaje opšte određenje ne samo karaktera već i životnog djela. Svaki oblik konvertiranja je legitiman i svako ima puno pravo da bez osude drugih bira svoj identitet i usklađuje životne i vrijednosne norme u spram tog izbora.
Dakle, svako ima pravo, da odabere šta je, šta želi biti i gdje želi pripadati, te kako se osjeća, odnosno čemu stremi. No drugo je pitanje da li on to i faktički jeste, za što se javno deklariše. Naime, bez obzira, kako se ja osjećao, kako živio, koje vrijednosti i kulturu njegovao, te kakve tradicije održavao, mimo tog mog prava da se tako izjašnjavam, ne znači, da ja to jesam, za šta se izdajem. Zajednica, kojoj se mojim izjašnjavanjem i življenjem želim pridružiti je ta koja mi daje legitimitet u smislu mog prihvatanja, kao ravnopravnog člana zajednice. Moj izbor i izjašnjavanje da pripradam određenom sistemu simbola, podrazumijeva isključivo moje obaveze poštivanja tih simbola a nikako i prava koja proizilaze iz pripadanja toj zajednici. Prava mi dodjeljuje ta zajednica, tako što me prihvata i uključuje, odnoosno tako što se očituje o tome da sam njen član.
Na primjeru svježih ponašanja i izjava uvaženog Reis-ul uleme Kavazovića, možemo precizno i jasno uvidjeti značenje i istinitost ovih tvrdnji. Naime, za Reisa, bez obzira koliko se Nikšić ili ja izjašnjavali, kao Bošnjaci i vjernici, mi to nismo, sve dokle ne prihvatimo SDA i Bakira! Dakle, nesporno je da ja imam pravo (ili Nikšić), da vjerujem u to, kako sam Bošnjak i musliman, ali to pravo na izjašnjavanje, koje nam Kavazović na žalost također očito osporava, mi ne daje pravo da budem predstavnik Bošnjaka i muslimana, jer mi ta zajednica preko svog duhovnog oca poručuje, da tu za mene nema mjesta, jer nisam pravog političkog identiteta, bez obzira, što politika sa vjerom i nacijom nema nikakve veze!
Tužno je, da osporavamo pravo hrvatskoj zajednici, da kaže ko predstavlja a ko ne predstavlja Hrvate, dok to pravo sebi uzimamo ne samo za bošnjačku naciju, već što je mimo svih uzusa i za vjeru, najintimniji odnos svih egzistencijskih odnosa, za odnos čovjeka sa Bogom! Ako može SDA biti mjera vjere, može i HDZ biti mjera nacije!
