Ofatoza se opisuje, kao mehanizam
odbrane živih bića pri suočavanju sa prijetnjom, kod kojega životinja glumi da
je mrtva, kako bi je opasnost mimoišla. Neke životinje pri tome oslobađaju i
smrad prepoznatljiv kod strvine, kako bi njime odagnale predatore.
Naše društvo je ovu tehniku
preživljavanja podiglo na višu, apstraktnu razinu. Mi se u kontinuitetu pravimo
mrtvi već tri decenije i uz to smrdimo poput kadavera nadutog gasovima na
suncu!
Osmica, devetka, desetka nema diplome,
pravimo se mrtvi! Sultanija nije magistrirala, pravimo se mrtvi! Simke snimljen
pri malverzacijama, nepotizmu i korupciji, pogađate već, mi se pravimo mrtvi!
Potkivan tužioc, korumpirani sudija, policijska mafijašenja, inkriminirano
pravosuđe, a mi, šta bi drugo, tavorimo, metiljamo, smrdimo i pravimo se mrtvi!
Afera ova, afera ona, maline, respiratori, mini centrale, privatizacije,
tenderi, izgubljene partije šaha, bogatstva bez pokrića i porijekla imovine, nestali
snimci video nadzora, pokradeni izbori, kupljeni politički postizborni transferi,
a mi se pravimo mrtvi!
Prostor obrazovanja, kako predškolskog,
osnovnog, srednjoškolskog, tako i visokog nagriza crv desekularizacije, što nas
vuče nazad u «tamne vilajete», gdje vrebaju srednjovjekovne aveti sujevjerja,
iracionalnih strahova od nevidljivih svjetova i njihovih stanovnika, magijskih
rituala, zapisa, sihira, čarki, kletvi i bajalica! Ruši se svijet nauke, prosperiteta
i prosvjetiteljstva, razapeli smo Prometeja i žderemo mu džigericu, dok se
pravimo krepani, nepostojeći, napuštene ljušture, bez nade, snova i ambicije,
sretni što se ne puca i što smo napokon sluge «svojima», ko da kmet bilo gdje
pripada, doli trulom mesu na kantaru tuđih potkusurivanja!
Odlazi nam mladost put tuđine, da se
nikad ne vrati, a da se čitavu vječnost osvrće, a mi smo i dalje teatarski mrtvi!
Teško je više i utvrditi, da li je to ko fol ili zbilja već trunemo, da li samo
igramo ili nas je na drugu stranu prenijelo!
Republika Srpska, svakim danom
producira sve veći prostor unutarnacionslne svijesti, koja je transformiše u državu, a Visoki
predstavnik i OSCE se prave mrtvi, jer ta tehnika mrtva je, poput virusa
prelazi na svakoga, ko se nađe u dometu! Crknutost igraju i američke i njemačke
i britanske ambasade i EU, mrtvim očima i ušima svjedočeći veličanju
genocida na pragu europskog «civilizacijskog» kruga, sakralizaciji zločinaca,
podizanju spomenika ubicama djece, odlikovanju domaćih i tuđih krvnika i
katila! Mrtvi su, ponekad mi se čini, bili i kada su u mirovne misije dolazili,
a i mi smo se mrtvi pravili, dok nisu, istinski mrtvi, oko nas počeli padati!
Nije smrt jedna druže! Ona bezbrojna
lica nosi! Možeš umrijeti prije smrti, a možeš i glumiti da si mrtav i krišom
dah hvatati, a možeš umrijeti, a da nisi ni živio, a tako ti se u nas najčešće
i umire!
Ovdje se umire da bi se živjelo, slaga
pjesnik na margini svoga svjedočenja o neminovnosti nestajanja, jer tegobna je
to vijest, poručiti jednom narodu, da stoljećima umire uludo, da umire, a da
nije ni živio!
Nekada smo se pravili ludi, nijemi i
gluhi, ćoravi i nepokretni, al je život tukao našim bilom, a sjaj u zjenicama
svjedočio prkos vijekova, čehru didova, korijenje što spaja besmrtnu dušu
gorštaka na obrubu svjetova! A onda su nas poučili da trpimo, da samopožrtvovano
slomimo koščate ruke i noge, da zatomimo jeku pravednika i uzdamo se u sudbinu
izvan naše moći djelovanja, da siđemo sa stećaka i spustimo glave pred silinom
života, pred izvjesnošću njegove konačnosti! Tako smo načinili prvi korak ka
rigoru, toj igri mrtvih, što troši kapi života, namjesto dukata, u pjesak
pretvara dane, godine, decenije, trampeći pernatog vrapca za papirnog goluba.
Strah je mala smrt, kako to Herbert reče,
a mi smo ti burazeru, satkani od strahova, vezeni sitnim njegovim vezom,
svilenim koncem, ko otomanskim gajtanom, pripeti uz dveri onkraj vremena, ni na
nebu ni na zemlji, ko Baš Čelikova kula, nijemi čuvari portala u onostrano, što
smo posred stvarnog života zamislili, pa smo se u njegovoj slici izgubili!
Mrtvi, a živi do posljednjeg daha, nastavljamo ulogu mejta igrati!
Igrati da si mrtav, dok uloga ne
postane tvoja esencija, a onda hvatati posljednji dah, u nadi da će sa njim
pasti posmrtne maske, da će se razigrati damari i pući glas jasan, bistar, što
zvoni praporcima, namjesto hroptaja. Živi se ovdje druže, haman, samo u
trenutku umiranja!
A onda, kako to inače u životu biva, nema,
za život, više vremena!
Ovdje ne živi niti jedan glumac, već
samo politički smrad, što predstavu sa drvenim lutkama režira!