Nama ne trebaju svjetski ratovi i nemiri, mi ih
stvaramo sami. Kada se nemamo sa kime tuči, mi se međusobno koljemo, silujemo i
masakriramo. Nama ne trebaju svjetske ekonomske krize, niti nam iste šta znače.
Mi smo oduvijek u inflaciji,, Kod nas je normalan život na donjoj granici
limita. Mi jedni druge stolječima progonimo i raseljavamo unutar vlastitih
teritorija i van njih. Na nama su se prelamala i kršila i još uvijek se taru
koplja Istoka i Zapada od kada je civilizacije i bilo kakva pisanog traga, a
zasigurno i prije njega, duboko u tminu prošlosti kamenog doba.
U zemlji što mnogima
budi asocijacije na obećani Eden, gdje teku rijeke, zelene se šume, plodne
ravnice se spajaju sa horizontom, sa potaman svega, i kiše i sunca i vjetra, a
ničega previše, a ničega premalo, narod smo, što kad nema druge brige i belaja,
sam sebi zabija oštricu u slabine i butine, da osjeti gorčinu života, jer ga je
strah savršenosti svijeta u koji je spušten, jer ne može da dosegne, zašta će
on takav lud, blentav i nesavršen u obećanoj zemlji.
Stoga, ne čudi, zbunjenost
i pogrešan sud nekog, površnosti sklonog posmatrača, što je dopuzao iz neke
pustinjske jazbine, savane, prerije ili tundre, ispod nekog ubogog kamena, gdje
su čovječanstvu u bespuću bilo kakve perspektive ostali samo mitovi, legende,
bajke, pripovjesti uz vatru, da se tješe, da svoj čemer tumače kao simbol
odabranosti i kosmičke posebnosti.
Za očekivati je, da na
primjer, duhovno plitki gost investitor, dubokog đepa, iz Izraela, po imenu
Amir Kabiri, pomisli da tako blesavom narodu možeš doći u zemlju, ući u kuću i
ponašati se u njoj bahato, drsko i bezobrazno. Da takvom, ka autodestrukciji
sklonom domaćinu, možeš napasti na ženu i dijete, bez posljedica. Da na
poslijetku možeš svemu tome okrenuti leđa i odšetati u neki svoj mutvak od par
stotina kvadrata, zavaliti se u masažnu fotelju i pijuckati viski sa
samodopadljivim i samodovoljnim osmjehom nadmoći i siledžijstva.
Nismo ti mi Kabiri,
Palestinci. Mi smo žestoke budale, koje vuku porijeklo od najsurovijih ratnika
u povjesti čovječanstva. To, šta mi jedni drugima možemo raditi i radimo, nije
ono što nam drugi mogu raditi. Pogotovo ne može neko, ko je kao svjetska
lutalica bez pravog zavičaja, nabasao na naš prag, na gostoprimstvo naše vatre
i širinu našeg prihvatanja različitosti.
Pogrešno, vi,
bjelosvjetske odrtine, nas, Bosance, u kontinuitetu procjenjujete. Zamislite se
malo nad povjesnim trenucima u kojima, mi nismo udarali jedni na druge već smo
zbili redove. Vi mislite da nas ideologije i religije dijele, razbijaju naše
genetsko jedinstvo, ali je to pogreška perspektive. Ne djeli nas ništa. Mi samo
nemamo dovoljno prijetnje izvana, a krv ratnika provrije s vremena na vrijeme,
pa se moramo za vratove uhvatiti. Naši Hrvati vladaju Hrvatskom oduvijek a naši
Srbi upravljaju Srbijom. Mi smo ono najkvalitetnije i najmoćnije što Balkan
može da ponudi. Tragedija gotovo svakog genija je u tragovima ludila kažu, pa
takav usud i nas prati, a vi ga pogrešno iščitavate.
Nije Benjamina, niti
Bošnjakinja, niti muslimanka. Ona je naša, a naše, upamti to dobro, drugi ne
smiju vrijeđati, niti napadati. Bezobrazan si i drzak. Pod krovom domaćina
vrijeđaš mu ženu, snahu, kćerku, majku. Vjeruješ li zbilja, da si toliko moćan?
Šta ti misliš, gdje si to došao? Nas nikada niko nije uspio niti potlačiti,
niti nas je mogao proganjati, ako nije imao podršku u našim redovima. Mi nikada
nismo bili ničiji saveznici, osim ako nam je to trebalo, da se našem
neprijatelju napijemo krvi.
Došao si u zemlju
čuvara Hagade, zaštitinika Jevreja, pa u takvom našem ponašanju prepoznao
slabost, zaboravljajući da je to tada bila snaga i hrabrost, te si namjesto
zahvalnosti i pitomosti, počeo lajati i škljocati zubima.
Nama Kabiri ne traba
vaš Armagedon. Mi smo sami sebi razvukli sjenu Armagedona nad glavama epohama
unazad, jer nam je smetala svjetlost i toplina sunca.
Ja se sa takvim narodom,
moj Kabiri, ne bih zajebavao!