Dženan Skelić: Odlaze, bez, da se ikada vrate

Čovjek se ogleda u drugom čovjeku, pa što su ljepši ti ljudi u kojima se ogledamo, to će ljepši biti i naš odraz!

28. novembar 2022, 8:37


Sve je manje lijepih ljudi oko mene! Jedni su otišli sa ovoga svijeta, drugi se odselili u sretnije, pravednije i uređenije zemlje, treći se povukli u samoizolaciju, a neki pobjegli u duševnu bolest, u ružičastu sliku svijeta, iskrivljenog ludilom!

Mnogi, od tih lijepih ljudi, iz svake od varijanti odlazaka, u ove tri decenije, moji su ljudi! Sa nekima sam odigrao pokoju epizodu, sa nekima čitave serijale, a neki su se samo očešali svojim životom o moj, a ipak ostavili neizbrisiv trag, utisnuli se kao pečat u vosak i promijenili me nabolje!

Mnogi od onih što su napustili ovaj svijet, učinili su to prerano, puno ranije nego bi to vjerovatno bio slučaj u nekom normalnom vremenu ili normalnoj sredini, sa manje stresova, sa manje nepravde i manje gorčine i čemera!

Oni koji su pobjegli u ludilo ili samoizolaciju, nisu imali snage ili nisu znali otići odavde, a nisu se mogli izmiriti sa ovakvim svijetom, sa opačinom ovakvih razmjera i nestankom svih civilizacijskih, humanih i moralnih vrijednosti, što im svjedočimo decenije unazad, pa su u okrilju svoga uma ili svoga doma, potražili utjehu i mir, harmoniju eha nekih ljepših i boljih vremena u kojima je čovjek, čovjeku, prije svega i nadasve, bio čovjek, a ne vuk!

Najviše je onih drugih, koji su podigli sidra i otisnuli lađe ka pučini, nošeni talasom žudnje za uvalom u kojoj sutoni imaju boje, a svitanja mirise, u kojoj postoje nada i mogućnost planiranja, mirna luka u kojoj će njihova djeca moći nesputano rasti i na startu za normalan život i uspjeh imati jednake šanse!

Uobičajenom je i svakodnevnom pojavom, postala činjenica, da je još neko, koga poznajem, spakovao kofere i otišao, bilo sam, ili sa cijelom porodicom. Ze neke i ne primjetiš da su otišli, već to otkriješ u susretanju, na nekom od njihovih Urlaub-a, koje prave sve rjeđe i rjeđe i u sve siromašnijem sastavu.

Zaboli susret sa tom činjenicom, jer nju ne možeš negirati, poput činjenice, da je grad pust i da je sve manje ljudi, koje poznaješ! Trenutak je to, koji te zakuca u tlo i protutnji cijelim tvojim bićem, a tvoj emotivni um pretvori u želatinu, što podrhtava danima nakon te spoznaje!

Posebno zaboli, kada znaš da je to neko drugačiji, neko od onih rijetkih, divnih ljudi, neko od ponajboljih, koje ova zemlja ima!

Ovoga vikenda sam saznao, da jedan takav, izvanredni, dobri, plemeniti, odlazi sa cijelom svojom porodicom za Njemačku, tu našu rezervnu domovinu, našu dojilju, što nas prima na svoja bujna prsa, sa usahlih grudi majčice Bosne!

Odlazi od ove bijede duha, od rugla nepravde i licemjerja, od nepotizma, mita i korupcije, kriminaliziranog pravosuđa, bahatih političara, potkupljenih medija, lažnih diploma i još lažnijih intelektualaca, jedan od ponajboljih ljudi, što sam ga u Bosni doživio.

Sa svim svojim najmilijima odlazi put svjetla Europe, moj i naš, Adnan Jabučar, čovjek bez kojega bi vjerovatno još uvijek čekali na obnovu Ferhadije, bez kojega bi ovaj tamni vilajet bio puno mračniji i bez kojega bi naš glas bio puno tiši! I bit će puno mračniji, kad on ode, kao što je postajao sve mračniji sa odlaskom svake iskre duha i intelekta, što ju je odnio autobus ili avion, put horizonta, nekih manje tijesnih zemalja!

Pogodio me njegov odlazak, jer smo generacija, jer znam, da on nije od ljudi, koji spuštaju gard prije zvona, niti predaju mečeve!

Pogodilo me to, što za ljude poput njega ovdje zbilja nikada nije bilo mjesta, jer smeta, jer remeti ravnotežu, ta njegova posebna glava, što strši mimo partijskih truleži, ta čehra, što se ne uklapa u minder sistematizacije i politička kadroviranja, taj slobodarski duh, što prkosi njihovoj ograničenosti i prosječnosti, pa ih podsjeća na sve ono što nikada nisu mogli i nikada neće biti!

Odlazi moj Adnan! Odlaze divni, lijepi ljudi, na sve strane svijeta! Odlaze, bez, da se ikada vrate! Odlaze, a ja se pitam, kakav ću postati čovjek, kad ostanu samo ove evolucijski nedovršene kreature, ovi poluljudi, da se u njima ogledam!