Sve
je manje lijepih ljudi oko mene! Jedni su otišli sa ovoga svijeta, drugi se
odselili u sretnije, pravednije i uređenije zemlje, treći se povukli u
samoizolaciju, a neki pobjegli u duševnu bolest, u ružičastu sliku svijeta,
iskrivljenog ludilom!
Mnogi, od tih lijepih ljudi, iz svake
od varijanti odlazaka, u ove tri decenije, moji su ljudi! Sa nekima sam odigrao
pokoju epizodu, sa nekima čitave serijale, a neki su se samo očešali svojim
životom o moj, a ipak ostavili neizbrisiv trag, utisnuli se kao pečat u vosak i
promijenili me nabolje!
Mnogi od onih što su napustili ovaj
svijet, učinili su to prerano, puno ranije nego bi to vjerovatno bio slučaj u
nekom normalnom vremenu ili normalnoj sredini, sa manje stresova, sa manje
nepravde i manje gorčine i čemera!
Oni koji su pobjegli u ludilo ili
samoizolaciju, nisu imali snage ili nisu znali otići odavde, a nisu se mogli
izmiriti sa ovakvim svijetom, sa opačinom ovakvih razmjera i nestankom svih
civilizacijskih, humanih i moralnih vrijednosti, što im svjedočimo decenije
unazad, pa su u okrilju svoga uma ili svoga doma, potražili utjehu i mir,
harmoniju eha nekih ljepših i boljih vremena u kojima je čovjek, čovjeku, prije
svega i nadasve, bio čovjek, a ne vuk!
Najviše je onih drugih, koji su podigli
sidra i otisnuli lađe ka pučini, nošeni talasom žudnje za uvalom u kojoj sutoni
imaju boje, a svitanja mirise, u kojoj postoje nada i mogućnost planiranja,
mirna luka u kojoj će njihova djeca moći nesputano rasti i na startu za
normalan život i uspjeh imati jednake šanse!
Uobičajenom je i svakodnevnom pojavom,
postala činjenica, da je još neko, koga poznajem, spakovao kofere i otišao, bilo
sam, ili sa cijelom porodicom. Ze neke i ne primjetiš da su otišli, već to
otkriješ u susretanju, na nekom od njihovih Urlaub-a, koje prave sve rjeđe i
rjeđe i u sve siromašnijem sastavu.
Zaboli susret sa tom činjenicom, jer
nju ne možeš negirati, poput činjenice, da je grad pust i da je sve manje
ljudi, koje poznaješ! Trenutak je to, koji te zakuca u tlo i protutnji cijelim
tvojim bićem, a tvoj emotivni um pretvori u želatinu, što podrhtava danima
nakon te spoznaje!
Posebno zaboli, kada znaš da je to neko
drugačiji, neko od onih rijetkih, divnih ljudi, neko od ponajboljih, koje ova
zemlja ima!
Ovoga vikenda sam saznao, da jedan
takav, izvanredni, dobri, plemeniti, odlazi sa cijelom svojom porodicom za
Njemačku, tu našu rezervnu domovinu, našu dojilju, što nas prima na svoja bujna
prsa, sa usahlih grudi majčice Bosne!
Odlazi od ove bijede duha, od rugla
nepravde i licemjerja, od nepotizma, mita i korupcije, kriminaliziranog
pravosuđa, bahatih političara, potkupljenih medija, lažnih diploma i još
lažnijih intelektualaca, jedan od ponajboljih ljudi, što sam ga u Bosni
doživio.
Sa svim svojim najmilijima odlazi put
svjetla Europe, moj i naš, Adnan Jabučar, čovjek bez kojega bi vjerovatno još
uvijek čekali na obnovu Ferhadije, bez kojega bi ovaj tamni vilajet bio puno
mračniji i bez kojega bi naš glas bio puno tiši! I bit će puno mračniji, kad on
ode, kao što je postajao sve mračniji sa odlaskom svake iskre duha i intelekta,
što ju je odnio autobus ili avion, put horizonta, nekih manje tijesnih zemalja!
Pogodio me njegov odlazak, jer smo
generacija, jer znam, da on nije od ljudi, koji spuštaju gard prije zvona, niti
predaju mečeve!
Pogodilo me to, što za ljude poput
njega ovdje zbilja nikada nije bilo mjesta, jer smeta, jer remeti ravnotežu, ta
njegova posebna glava, što strši mimo partijskih truleži, ta čehra, što se ne
uklapa u minder sistematizacije i politička kadroviranja, taj slobodarski duh,
što prkosi njihovoj ograničenosti i prosječnosti, pa ih podsjeća na sve ono što
nikada nisu mogli i nikada neće biti!
Odlazi moj Adnan! Odlaze divni, lijepi
ljudi, na sve strane svijeta! Odlaze, bez, da se ikada vrate! Odlaze, a ja se
pitam, kakav ću postati čovjek, kad ostanu samo ove evolucijski nedovršene
kreature, ovi poluljudi, da se u njima ogledam!