Na dan 9. januara, Republika Srpska je prkosila svijetu i zdravoj pameti proslavom Dana Republike Srpske, dok je jedna druga Republika, odnosno Republika Južna Afrika, tužila Izrael pred Međunarodnim sudom pravde zbog genocida u Pojasu Gaze, a na šta je uskoro uslijedilo insistiranje njemačke savezne vlade da učestvuje kao arbitar u tom procesu pri čemu su već ranije u svom priopćenju za javnost istakli da se žele odlučno suprotstaviti svakoj "političkoj instrumentalizaciji" Konvencije o genocidu, te su izričito odbacili optužbe protiv Izraela za genocid tvrdeći da za takve optužbe nema osnova.
Jasan je stav zauzela SR Njemačka spram sukoba u Gazi. Za njih je u redu da Izrael 80 godina drži Palestinu pod okupacijom, da joj ne dozvoljava međunarodno priznatu samostalnost, da joj otima teritorije i progoni stanovništvo, da im ubija žene, starce, djecu i nenaoružane muškarce, da im ruši, tačnije sa zemljom poravnava civilna naselja, da sruši svih sedam univerziteta u Gazi, da poruši gotovo sve bolnice, da poruši sve bogomolje na tlu Gaze, uključujući i one koji sežu u najranije doba hrišćanstva. U redu im je to što je Izrael decenijama Palestince držao i drži u dva varšavska geta, pod nazivom Zapadna obala i Gaza, da stanovnike tih geta označavaju, nadziru, prate, terorišu i tretiraju kao ljude trećeg reda, odnosno neku vrstu poluljudi, da ih hapse i zatvaraju bez sudskih procesa, da ih muče, da čak zatvaraju i muče njihovu malodobnu djecu, da ih kao pse ubijaju po cesti, odvode od roditelja i psihički i tjelesno lome.
Sasvim je uredu SR Njemačkoj, da Cionisti sebe smatraju nadrasom, odabranim narodom, čije je pravo da sve druge tretiraju kao stoku, kao evolucijski nedovršene ljude, kao ljude životinje. Prihvatljivo im je da ti isti Cionisti mogu nekažnjeno silovati, ubijati, pljačkati u područjima tih geta, oduzimati zemlju, kuće, imetke silom ili dekretima. Prihvatljivo je da se upada u domove tih Palestinaca, da im se uništava imovina, da im se siluju žene i kćeri, a na smrt prebijaju sinovi i očevi.
Ništa od toga tu SR Njemačku ne podsjeća na vladavinu Trećeg Rajha, ili možda podsjeća odveć. Vjerovao sam nekada kako je Njemačka svijetli primjer kako jedna zemlja i jedan narod priznaju, prihvate i osude vlastite greške, te pokrenu proces pokajanja i unutarnje promjene ka boljem.
Međutim sve to što sam vjerovao sada je dokazano bila pogreška u iščitavanju koda, koji je polivao iza njihovog skrušenog ponašanja prema žrtvama svoga zločinakog projekta.
Nisu Nijemci ništa naučili, odnosno jesu isključivo naučili da je pogrešno biti protiv Jevreja, da je nedozvoljeno njih imati za žrtve genocida, dok im je genocid kao proces konačnog rješeja i dalje ostao blizak, posebice ako ga provodi drugi, a još posebnije, kada to čini njihova negdašnja žrtva. Očito da su na svome zločinu nad zločinima naučili samo to da je pogrešna procjena bilo posmatrati i tretirati Jevreje kao poluljude, dok je izvjesno kako poluljudi postoje, a evo sada su ih baš Jevreji otkrili, odnosno otkrili su ih skupa sa Amerikancima, koji su Indijance, Afroamerikance, Ruse, Kineze i Meksikance na poziciji poluljudi broj jedan zamjenili Arapima. Na kraju krajeva, poznata je činjenica kako bijeli Jevreji u Izraelu njeguju kult bijele supremacije u odnosu na rasno nečiste Jevreje, poput onih etiopljanskih i slično, te se nekada zbilja trebamo zapitati, ko su uopšte ti Cionisti, kojim ideologijama pripadaju i da li je njihovo porijeklo uopšte Židovsko i šta im znači to kada njihov premijer izjavi kako su oni predstavnici «bijele zapadne civilizacije»? Kada su to Jevreji uopšte u tom povjesnom kretanju postali bijelci i čemu sticanje rase kao prednosti nad neprijateljem? Nije li to čisti rasizam, kao što je njihov državni tretman neJevreja čisti aparthejd?
Njemačka je zemlja koju doživljavam svojom drugom domovinom. Iskreno i iz najdubljeg i najskrovitijeg ćoška svijesti, iz emocionalnog pamćenja vučem sjećanje na mladalačko pripadanje balkanskog prognanika, njihovoj visokoj kulturi, zastrašujućoj širini duha, pedantnom igrokazu reda i discipline, tom nepresušnom izvoru strahovite bujice intelektualnih, kulturnih i umjetničkih tekovina i dobara podarenih svijetu. Stoga jer se osjećam Nijemcem u temeljima moga odrastanja na minhenskim trotoarima, trgovima i parkovima boli me spoznaja da je ljepota pokajanja, suočavanja sa vlastitim grijehom te velike nacije, bila samo privid, očaravajući lik Dorijana Greja, čija se prava priroda slila u portret skriven od pogleda.
Očito je da je genocid samo ako je počinjen nad Jevrejima, ili je genocid samo ukoliko ga počine Nijemci, ili je genocid genocid tek ako izgubite rat. Čini mi se da su sve ove tvrdnje donekle tačne, jer nema genocida nad Indijancima, nad Crncima, nad Romima, nad Jermenima, nad ruskim Jevrejima, nad Japancima Hirošime i Nagasakija, nad australskim Abordžinima.
Čini se, da je u svijetu čiste američke pragme, njemačka poslovna logika, ipak korak ispred njemačkog idealizma.
