Užasni masakr u Srbiji, koji je počinio
Kosta Kecmanović, uzdrmao je cijeli region i šire, barem onaj dio čovječanstva,
koji računamo među normalne, sposobne za suosjećanje i svjesne pripadnosti
istoj vrsti. Koliko je meni poznato, radi se o najmasovnijem serijskom ubistvu
u historiji jugoslovenskih prostora, koji se brojem za sada izjednačio nizu
Mileta Matića, zeničkog zatvorskog čuvara u njegovom ubilačkom pohodu
osamdesetih. Mile je pobio devet lica oružjem ukradenim sa radnog mjesta u
zatvoru gdje je bio čuvar, odnosno golim rukama i predmetima na dohvat ruke.
Mile Matić se na sudu branio
neuračunljivošću, halucinacijama i paranojom. Mile je imao poduži spisak sa
licima, koje planira pogubiti, za koje je tvrdio da su se urotili protiv njega,
pa čak do toga da su bili opsjednuti demonskim bićima. Uhvaćen je u bijegu. Imao
je crni pojas u karateu, važio je za «uzornog» sportaša, discipliniran,
organizovan, pedantan. Nije bilo moguće dokazati postojanje planiranja, koje
prethodi izvršenju, motivi su bili iracionalni u odnosu spram planiranih
žrtava, odnosno situacijski u odnosu na prazni hod između afektivno povezanih
izvršenja.
Mile Matić je bio odrasla osoba. Imao
je 30 godina.
Kosta ima nepunih 14 godina i još
uvijek se nalazi u kategoriji lica, koja po hronološkoj dobi ne mogu odgovarati
za krivično djelo ubistva. Do ovoga trenutka se vodi da je Kosta usmrtio devet
lica, dakle identično kao Matić, ali je za razliku od Mileta, koji je ubio
jedno dijete, Kosta ubio, do sada, osmero djece.
Kosta je prema svjedočenjima bio uzorit
učenik, odlikaš, pristojan i neupadljiv. Redovno je išao u streljanu gdje ga je
otac osposobljavao u korištenju i baratanju vatrenim oružjem. Kosta je imao
spisak planiranih žrtava. Sam je nazvao policiju i predao se uz priznanje
zločina. Djelovao je kažu emocionalno hladno, bez suosjećanja, bez grižnje
savjesti. Izvori navode da je zločin planirao čitav mjesec. Ubio je očevim
registriranim oružjem, koje mu je očito bilo dostupno i za koje je postojala
municija u izobilju, pokazujući zavidnu vještinu u njegovom rukovanju i
ubilačkoj preciznosti i smirenosti.
Divan dečko, dobar učenik, pristojan,
fin? I Ted Bandy je bio odličan učenik, aktivan u zajednici, pristojan i
uzoriti susjed! Ted je bio neizlječivi psihopat. Još ne znamo, da li je Kosta
psihopat ili je po srijedi nesretna serija događaja i još nesretnijih odluka i
reakcija. Ako je ovo drugo po srijedi, postavlja se pitanje: «Ko je kriv?».
Krivi smo svi!
Krivi su roditelji, koji su ga kao
emocionalno nezrelu jedinku, nedvojbeno, obučavali da rukuje vatrenom ubojitom
silom i učinili mu istu dostupnom. Krivi su roditelji, koji su pred njega
stavljali previsoka očekivanja, zahtijevali savršene uratke i visoku
organiziranost, što sve proizilazi, nedvojbeno, iz svjedočenja o njegovoj
visokoj tendenciji ka perfekcionizmu. Krivi su i što nisu primijetili da nešto
opasno nije u redu sa njihovim djetetom u razvojnom smislu riječi, jer je
nemoguće da nisu primijetili promjenu koja je dovela do eskalacije
organiziranog i sistematskog nasilja, ili je nisu primijetili zbog otuđenja. U
svakom slučaju, roditelj koji dijete od 14 godina uči rukovati oružjem opasno
je poremećen roditelj.
Krivo je društvo, jer tolerira, pa čak
se može reći i forsira kult oružja i nasilja, što kroz sveprisutni diskurs u
kojem su koljači, silovatelji i djecoubice, prozvani herojima i uzorima nacije,
kojima se oslikavaju murali, dižu spomenici, posvećuju škole, univerziteti,
bulevari, parkovi i ulice, a još zornije kroz medijsku papazjaniju u kojoj su
glavni akteri kriminalci, prevaranti, majmuni kockastih glava, koje licemjerno
nazvasmo «žestokim momcima» i «vitezovima asfalta», uvlačeći im se u dupe, što
iz straha, što iz želje za publikom, koja oduvijek treba samo malo hljeba i
puno krvavih igara. Tako ratni psi postaše sinovi nacije, a poluretardirana
delikvencija izraste u uvaženu gospodu i izvorišta mudrosti i znanja, čija
ulična iskustva, u narativu Happy TV i ostalih servisa, nadilaze čak i okvire
nekadašnje Aleksandrijske biblioteke. Zar smo doista vjerovali da možemo
ustaške, četničke i handžar koljače amnestirati, bez da taj ceh platimo
budućnošću naše djece?
Zar doista mislimo, kako je moguće
zažmiriti na činjenicu da su u ratovima devedesetih ubijana dječica,
novorođenčad, fetusi u utrobama majki i da nas život ne ošamari sa te strane na
kojoj škiljimo!
Zar je moguće da smo se nadali kako
kriminalci i starlete, kao uzori, mogu za reakciju proizvesti išta bolje od
naraštaja bez moralnih i etičkih uzusa, sklonih manipulaciji, apsolutnom
egozimu i bez trunke empatije.
Suludo je ubjeđenje, koje u niskim
vjerovatnoćama iskazuje prognoziranu opštu društvenu patologiju, pored
činjenice da smo zastranili u moralnom i vrednosnom smislu riječi, pa smo
pismenost, kompetenciju i elokvenciju proglasili defektima i sramotom,
evolucijskim greškama adaptacije, a agresivnost, beskrupuloznost, manipulaciju
i bezobrazluk odlikovali uspješnicama i hvalospjevima.
Pogledajte komentare po društvenim
mrežama. Sve će se samo ispričati o pozadini krivnje. Mnogi Kostini vršnjaci iz
njegove škole mu se dive. Mnogi nalaze opravdanje za njegove postupke u nekom
zlostavljanju. Zašto druga zlostavljana djeca nisu pobila pola razreda, ukoliko
je Kosta i bio zlostavljan? Neki krive Zapad i njegov uticaj. Pa nije Zapad
ovdje klao i silovao devedesetih. Kažu da su SS-ovci u WW II bili zgroženi
zločinima u Jasenovcu. Mi smo poremećeno društvo! Mi smo poremećene nacije. Mi
smo poremećena kultura.
Mi trebamo ozbiljan reset i hitno
liječenje!