Prirodno je tako, da životinja, ukoliko
je sklona udruživanju, pripadnosti čoporu, krdu, stadu, hordi, nepogriješivo
prepoznaje idealnog vođu, unutar svoje zajednice, odnosno onu jedinku, koja joj
može omogućiti najveće šanse za, kako kolektivno, tako i individualno
preživljavanje. Prirodno je, da ta ista životinja, bezuvjetno, svojevoljno
prihvata liderstvo drugog, dominaciju unutar hijerarhije i pravila skupine, sve
do onoga trenutka u kojem liderstvo ili hijerarhija ne postanu iz nekog razloga
upitni, odnosno, kada unutargrupne relacije ne mogu više odgovoriti zahtjevima
efikasne prilagodbe izmjenjenim okolnostima, te na taj način zahtjevaju
promjenu ili propitivanje odnosa i samoga vodstva.
Ti prirodni principi, u ljudskoj
zajednici, ne funkcioniraju ili bolje rečeno nemaju svoju prirodnu
determiniranost. Ljudska udruživanja stoga, nerijetko, pokazuju nedostatak
spremnosti za prepoznavanje i prihvatanje idealnog liderstva, ili prirodne
hijerarhije, kao prediktora veće efikasnosti u procesu nošenja sa izazovima ili
prilagodbi promjenama.
Često se, kod ljudi susrećemo sa
tendencijom unutargrupnog raslojavanja na klike, koje umanjuju snagu kohezije, kao
najpouzdanijeg garanta uspješnosti skupine. Nije izuzetak, već prije pravilo,
da se stvarnog vođu, kao jedinku, koja vodi podjednako brigu o svim članovima
skupine, skrbi za interes zajednice ispred svakog individualnog interesa i
potrebe, te posjeduje viziju i sistematičnost u njenom dosezanju, zamijeni
manje sposobnom jedinkom, sklonom protežiranju interesa klike čijom udruženom
akcijom i djelovanjem, obično uz sveopšte prisustvo spletki i prevara, je taj
isti pojedinac došao na vrh hijerarhije, mada nedorastao zahtjevima trenutka i
budućih izazova. Na taj način se gubi vizija, derogiraju uzvišeni ciljevi,
opstruiraju konstruktivni zadaci, sprečavaju konkretni koraci i akcije,
usmjerene na dugoročnu dobrobit svih u okvirima zajednice za koju su se vezali
ugovorom, kako bi se ta ista zajednica stavila isključivo u funkciju
zadovoljenja potreba udružene interesne skupine bez naznaka projekcije
budućnosti kolektiviteta ili brige za obezbjeđivanje uvjeta dugoročnog
opstanka. Njihova misaona vodilja se obično da sažeti u frazu: «Daj sve, sada i
odmah, a poslije, šta i kako bude!». Takvima je nezamislivo stresna i sama
pomisao o odgađanju trenutnog zadovoljenja, kako bi se ostvarila dugoročna
korist svih, pa tako i njih unutar skupine kojoj pripadaju. Njima je draže biti
despotskim gospodarom miševa i kontrolirati tržište mrvica, nego vladati
savanom, kao dio čopora lavova.
Ovaj princip unutargrupnog odnošenja,
sveprisutan je u našoj društvenoj zbilji. Mi decenijama svjedočimo zapomaganju
za liderstvom, ali kada se među nama pojavi stvarni lider, onda mu tragamo za
greškama, sumnjičavi smo spram njegovih namjera, njegove snage i vrline
proglašavamo manama i nedostacima, te ih okrećemo protiv njega, priklanjajući
se destruktivnim klikama, čoporima lešinara, što u svemu vide kadaver i trulež,
a iza svakog udisaja slute budući zadah smrti, pa skupa sa njima gledamo, kako
da svrgnemo nekrunisanog Cezara, bockajući ako ne kamom il egzotičnim
Wakizashi-jem, onda enterom na koncu zajedljivog komentara na društvenim
mrežama ili sočnim pljuvanjem po ličnosti i djelu a bezmalo i obiteljskom stablu od
krošnje do korijena, dotičnog vođe u najavi.
Najsvježijem primjeru, ove društvene
patologije u nas, mogli smo i još uvijek možemo svjedočiti kroz Nerminov
poučak. Naime, manir i sveukupna pojavnost Nermina Nikšića na političkoj sceni
unazad jače od godinu dana, bili su više nego neuobičajeni za naše prilike.
Bilo je više nego evidentno, kako je Nikšić izrastao u ozbiljnog vođu sa
vizijom, strategijom, strpljenjem, voljom, tolerancijom i uvažavanjem drugh,
kakve nisu viđane od rata na ovamo na našoj političkoj sceni. Daleko je to
zreliji akter nego onaj od prije devet godina, kada je bio premijer Federacije.
Prepoznali su to i ljudi iz diplomatskih krugova različitih veleposlanstava,
organizacija i grupacija. Prepoznali su to i njegovi protivnici. Prepoznali su
to i njegovi partneri, kako stranački tako i koalicioni, ali su se oglušili na
prirodni nagon okupljanja oko osovine zajedničkog prosperiteta, stvarajući
interesne klike, kojima su mrvice u carstvu miševa sad i ovdje, draže od gozbe
za «okruglim stolom» u neodređenom sutra. Tako su krenula unutarstranačka
podmetanja, botovski, niski udarci i skepticizmi svih oblika i boja, jer bliže
se partijski izbori, a važnija je ta grudva snijega, nego planinski izvor.
Unutarkoalicijske izdaje i podvale, laži i prevare, licemjerne konstrukcije,
neprincipijelna pozivanja na principe i u saten umotani najniži i
najprimitivniji nagoni, označili su posljednju etapu dogovora o vlasti,
pljujući na zakon date riječi i garancije povjerenja, na kojima je Nikšić
insistirao, žrtvujući trenutni interes svoje partije za dugoročni opstanak i
prosperitet zajednice. A narod, kao svaka povjesna fluidna masa, sklona
poprimanju mirisa i boje dominantnog toka, pripija se uz konture kanalizacionog
odvoda, negirajući mogućnost slobodnog riječnog korita. Na svaki poklič, čija
je namjena bila talasanje vala nepovjerenja spram mogućnosti, da je društveni
kontekst donio promjenu na čijem čelu stoji istinski lider, te iste narodne
mase žamorom su cijepale mogućnost otjelotvorenja nade u bolje sutra.
Teško je naći vođu, onima, koji ne
žele, da ih bilo ko vodi. Vrijednost svakog pojedinca, kao i grupe srazmjerna
je njenoj sposobnosti i spremnosti, da prepozna i prizna vrijednosti drugog.
Oni, kojima niko ne valja, zasigurno su bezvrijedna kamara govana, kojoj je
nepoznat miris mimo vlastita smrada.
Nerminov poučak dakle glasi: «U Bosni
gledaj samo svoj interes i varaj i laži što više, da bi narodu bio blizak!».