Dženan Skelić: (Ne)Mogućnost opstanka

Svjedok je to protiv svakog političkog subjekta, koji
je u ovih tri decenije na ovaj ili onaj način uzeo učešće u vlasti, ali i
svakog građanina, koji je pred tom istinom zatvarao oči i svojim glasom ili šutnjom
ostavljao iste nacionaliste na vlasti.

Bosnu je Dejton, ne rat,
već upravo mir, podjelio na dva dijela. Razlika između ta dva dijela je u samo
2% teritorije, pa ipak Bošnjaci decenijama, srpski dio, simbolično i
podrugljivo, nazivaju manjim entitetom. Nazivaju ga i Republikom Šumskom i
Genocidnom Tvorevinom, ali ne spominju činjenicu, da je ta tvorevina u
konačnici nastala ugovorom, koji je bošnjački lider potpisao u Dejtonu,
amnestirajući progon, «humano preseljenje», etničko čišćenje, sve te silne zločine
počinjene nad civilima, kako bi se zaokružio taj «manji» entitet u konačno
«čistu» cjelinu etno- religijskog jednoumlja u oba entiteta. Tri decenije
Bošnjaci mantraju, kako je «mudri vođa» to uradio da bi prekinuo daljnje
krvoproliće, nesreću i patnju, ali u suštini je tim potpisom obesmišljena sva
žrtva koju su Bošnjaci podnijeli u tom nesretnom ratu.  Tim mirom su bošnjački lideri izdali Bosnu i
stavili je proces njenog nestanka. To je historijski fakt, koliko god nekome
bio neprihvatljiv.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Historijski fakt je i
to, da su građani islamske provinijencije, svjesno ili ne, izdali Bosnu onog
trenutka, kada su kao naciju izabrali imenitelj Bošnjak u kojega su utkali
vjerski identitet, te načinili jasan odabir, čija se težina ogleda u
konstataciji, da je vjera važnija od države. Onaj kome je vjerski identitet
važniji od državotvornog i političkog identiteta, može taj identitet njegovati
bilo gdje, pod okriljem bilo koje države i gotovo svakog političkog sistema.

Da mi sada imamo
situaciju u kojoj se preko 50% građana izjašnjava u duhu državotvornog
nacionalnog identiteta Bosanaca, bez povezice sa vjerskom odrednicom, teško bi
bilo objasniti, kako to da bosanski Srbi, koji Srbiju smatraju za matičnu
državu, polažu bilo kakvo pravo na secesiju pola teritorija bosanske države.

Međutim, historijski su
fakti neumoljivo jasni u oslikavanju unutarnjih pobuda bošnjačkih lidera,
kojima je bilo važno da očuvaju vjerski identitet, pa i po cijenu gubitka
države. Ne radi se ovdje o očuvanju vjerskog identiteta u onoj formi u kojoj je
on preživio i nadživio komunistički ideološki i egzistencijalni stisak, već
vjerskom identitetu oslikanom u nerealnoj i apstraktnoj tlapnji Islamske deklaracije, koja je do te
mjere bila operirana od stvarnog života, da je ignorisala činjenicu, kako je
Bosna u srcu hrišćanske Europe. Pa evo i tri decenije nakon rata, i dalje kao u
nekoj deluziji, trabunjamo o pravu, da kao muslimani imamo svoju državu,
nesvjesni svoje nesvjesti, nesvjesni histrijskog fakta, koji svjedoči o
satiranju moćne Andaluzije, spram koje smo, niti footnota na stranicama
svjetskog leksikona.

Izmjenili smo
kulturološki okvir, udaljili se od naših europskih tekovina, zbog kojih smo
bili prihvatljivi Staroj Dami, te tri
decenije forsirali priču o pravu, pravdi, istini, kao da su to kriteriji na
kojima počiva diplomatija i međunarodni dijalog. Nabijali smo pod nos našim
prijateljima u svijetu, kako nam duguju, kako nam moraju namiriti načinjenu
štetu i kompenzirati barem djelimično žrtvu, koju smo zbog njihovih «loših»
procjena podnijeli. I sve, stalno začinjeno konstatacijom o tome, da je sva
nepravda prema nama samo i isključivo stoga što smo muslimani. Koji nedostatak
političke mudrosti i diplomatske zrelosti.

E, sad se vraćamo na
novce sa početka priče. Da su ti penezi, namjesto na kurvaluke, orgijanja,
poganluke i ine egoistične pasjaluke, potrošeni na lobiranja po svijetu, na
stvaranje obrazovne i nauče infrastrukture, na povratak prognanih u RS, sada bi
imali potpuno drugačiju situaciju. Da je npr. pola tog novca uloženo u
pokretanje proizvodnje u RS u kojoj bi se zapošljavali Bošnjaci povratnici,
sada bi imali barem 300.000 Bošnjaka u RS-u, pa proces secesije ne bi izgledao
tako jednostavan, kakav u suštini jeste postao nakon 30 godina egzistiranja
posljedica etničkog čišćenja. Ko je kriv, što Bošnjaka nema u RS-u? Za mene su
krivi bošnjački lideri, jer nikada nisu imali viziju koja dobacuje dalje od
izbornog mjeseca.

Ovako, kako je, nema
niti jednog mehanizma, koji u realnoj politici, može spriječiti nastavak
procesa, koje je pokrenuo Dodik. On ima čistu situaciju u kojoj više od 90%
građana «manjeg» entiteta ne želi ostati u zajedničkoj državi. Ima dakle jasnu
i statistički apsolutno ujednačenu volju, ne Srba iz RS, već građana RS-a. koji
je razuman argument za oružani sukob, koji bi spriječio konačna ishodišta tih
procesa?

Da se nije desila
Ukrajina i da Dodik nije, nemudro, pružio podršku ruskoj agresiji, ne bi bilo
niti jednog jedinog razloga da ga iko pokuša spriječiti u njegovim secesijskim nakanama.
Bosnu je dakle, kao cjelovitu, za sada, spasio usud, ali ukoliko, taj isti usud
ne dovede odmah i sada NATO na naš teritorij, priča će uskoro nastaviti po
scenariju, koji su zamislili SANU, projektovanjem Velike Srbije kroz raspad
Jugoslavije i njeni mladomuslimanski štićenici potpisivanjem Dejtona.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije