Onaj dio nedozvoljenog, koji jedno
društvo tolerira, prihvata, opravdava, odobrava ili čak eventualno promiče,
podržava i promovira, nedvosmileno svjedoči o moralnoj suštini tog društva,
bolje nego svi njegovi vrednosni sustavi, legitimni i zakonski okviri, običajna
praksa, norme i normativi koje baštini! Izuzetak, koji postaje okvirno pravilo
u «ovako ili onako» definiranim okolnostima prihvatljivih mogućnosti ili jednostavno
opravdan izuzetak, koji zabranjeno čini dozovoljenim, koji ga uvodi u praksu i
stavlja izvan dohvata sankcija, tako definira odnos kulture, baštine i
uopštenog vrijednosnog narativa sa specifičnim potrebama i akterima njihovog
zadovoljenja u okvirima stvarnog, životnog odnošenja pojedinca sa specijalnim
statusom i zajednice kojoj pripada.
Ako im to dozvolite, ljudi će,
najčešće, kršiti postavljena pravila. Što je očitije da pravila nisu
isključiva, već varijabilna, te što je jasniji obrazac unutar kojeg je kršenje
pravila prihvatljivo, dozvoljeno, ili čak poželjno, to je veća vjerovatnoća
ponavljanja pokušaja da se pravila zaobiđu, preskoče ili prekrše.
Što je viša frekvenca toleriranih
kršenja pravila, odnosno što je veći postotak nesankcioniranih nedozvoljenih
praksi, to je za očekivati veći stepen drskosti, bahatosti, i osionosti u
kršenju pravila, odnosno u sprovođenju nedozvoljenih praksi.
Jednostavna analiza BiH svakodnevnice
nedvosmisleno ukazuje na činjenicu, da je uobičajena praksa zaobilaženja
pravila, čak i u mjeri drskog kršenja zakonski definiranih pravila. Nama je
prihvatljivo, ukoliko neki naš ubije nekog njihovog! Idemo do te mjere, da
našeg lažova, prevaranta, lopova ili ubicu, proglasimo nacionalnim herojem,
perjanicom i uzdanicom, ukoliko je «njih» oštetio više nego nas ili ukoliko ga
oni očito ne podnose, ne vole i mrze. Onaj «naš» koji je «njima» loš i zao,
mora nama biti dobar i uzorit, pa da je i od najgore vrste.
Nama je prihvatljivo da ljekari,
profesori i policajci uzimaju mito, da političari pljačkaju i uništavaju
državu, jer je nama lopovluk blizak, haman, oduvijek. Nama su hajduci, uskoci,
komite i ostala banditska bagra oduvijek bili bliski srcu. Oduvijek smo
ispredali legende o našim lopovima, džeparošima, šanerima, prevarantima,
pljačkašima i ostalim lezilebarošima, pa nije čudo da nam je koncept političke
mafije, tako blizak i prihvatljiv. Oduvijek smo se divili siledžijama,
tabadžijama, kabadahijama, poluretardiranim evolucijski nedovršenim
karikaturama stvaranja, koji su namjesto pameti genetskim malformacijama
akumulirali snagu i nedostatak empatije.
Mi pričamo o svijetu uzvišenih
vrijednosti, plemenitosti, dobroti, humanosti, plemenitosti i čestitosti, kao
tradicijskom obrascu, transgeneracijski tkanom u našem biću, ali se naše oči ne
šire na takve primjere i uzore, već naprotiv, njihove suprotnosti su ono što
nam razgaljuje srca i napaja dušu.
Kada bi imali truna savjesti, zehru
uzvišene moralnosti, pa se suočili sa suštinom poruke, što šapuće o našem dinu
i imanu, kroz naše hvalospjeve pljačkašici bosanskog porijekla u Njemačkoj,
jasno bi nam bilo, da smo zabludjeli nepovratno. Neskriveno navijanje i
divljenje tom ljudskom šljamu i hamelju, oslikava nas nepogriješivo i
neumoljivo, kao žitelje moralnog mraka.
Zato ne čudi, da su nam prihvatljivi
pljačkaši i prevaranti u odjelima, što već sa izbornih plakata zavlače ruke u
naše džepove i porodične sehare. Naši su junaci oduvijek neki banditi,
siledžije, monstrumi. Mi se vijekovima divimo ubicama i zlotvorima. Jasna je,
stoga, potreba i želja, da se revitaliziraju četnički i ustaški koljači i da se
«evlijaniziraju» zlotvorske muslimanske milicije. Nema spora oko toga, da je
ovakvoj kulturi totemizacije nedozvoljenog, svaka univerzalna vrijednost strana
ili u najmanju ruku krajnje relativna.
U konačnici postajemo svjedocima
normalizacije nenormalnog i prihvatljivosti neprihvatljivog. Naša
egzistencijalna matrica postaje oživotvorenje slavenske antiteze u prostoru
(ne)moralnog rasuđivanja, u kojem se postavlja moralno pitanje, koje kao da na
tren sluti jasnu moralnu spoznaju, nakon čega slijedi negacija njene realne vrijednosti
i konačna eskalacija simboličke prakse nedozvoljenog u stvarnom životu,
opravdane njenom izkrivljenom unutarnjom logikom.
Čak i oni među nama, koji ne
praktikuju, pa čak niti ne podržavaju ovakve otklone od legalnog i legitimnog
načina djleovanja, ipak učestvuju u njima kroz proces svjesnog ili nesvjesnog,
voljnog ili nevoljnog dopuštanja, odnosno «nečinjenja protiv», bilo rukom, bilo
jezikom.
Zato što smo prevaranti, lažovi,
licemjeri i lihvari u dnu duše, eto zato nam može prevara biti opravdana, laž
sa razlogom, dvoličnost sa obrazom i pohlepa sa dostojanstvom. Kakav je narod
takva mu je i vlast! Zato imamo takve Izetbegoviće, Marjanoviće, Efendiće,
Ogreševiće, Komšiće i ostale! Da smo drugačiji, bili bi i oni drugačiji!