No, Otomanska imperije nikada nije
odavde otišla duhom. Duboko se ukorijenila njena tradicija stolovanja divanskih
i minderskih politika, spletkarenja, sveprisutnih običaja davanja i uzimanja
mita, ucjenjivanja, špijunaže u svim slojevima društva, stvaranja mreža
doušnika, stavljanja «iskoristivih» ljudi na tajne platne spiskove, uvezivanje
zakonodavne i izvršne vlasti u onome što bi postmodernim jezikom nazvali
«dubokom državom», slanja teklića i misionara sa punim kesama i «svilen
gajtanima».
Jedino trajno pravilo tog takvog
društvenog egzistiranja svodi se na postulat, prema kojem pravila određuje,
donosi, mijenja i prilagođava vlast, prema svojim trenutnim potrebama, a u
skladu sa osmanlijskom tradicijom sveprisutnog principa po kojem te «kadija i
tuži i sudi».
Takvom društvu su iznimno korisni ljudi
bez skrupula, skloni pohlepi i nedostatku mjere, bahati tamo gdje mogu,
snishodljivi tamo gdje trebaju. Nedostatak stava, odnosno njegova jednostavna i
brza promjena u skladu sa zahtjevima okolinske prilagodbe, visoko je cijenjena
karakteristika u tokovima takvog koegzistiranja.
Sustav je to u kojem vozač ili teklić,
ili neko ko je obično oboje, može strelovito napredovati, jer je kao posrednik
u prenošenju poruka i poklona, vremenom, sakupio ogroman broj informacija o
mnogim ljudima unutar hijerarhije, koji su decenijama bili «dobro uštimani
mrtvaci» u procesima inkriminisanja društvenog i životnog konteksta BiH,
generalno. Spiskovi su to krcati sudijama, tužiocima, policijskim službenicima,
direktorima, referentima za ovo i ono, političkim magovima, sekretarima,
parlamentarcima i načelnicima. Nema čega tu sve nema, sem poštenja.
Takva društvena hijerarhija, u svoje
redove najradije prima ljude umrljane prošlosti, poluosobe sa mračnim tajnama,
neprimjerenim sklonostima, ovisnostima, niskim pobudama i još nižim kriterijima
moralnosti. Takvima se lako upravlja, njih vežu njihove greške i tajne, u
neraskidivu halku međuovisnosti, simbiozu zla, nemorala i dekadencije. U takvom
sustavu, obaveza je imati za svakog pojedinca, koji se penje u hijerarhiji,
poneki sporni snimak, u ladicu ili sef sklonjenu optužnicu, otplaćen i preuzeti
kockarski dug ili prikriveni, zataškani zločin. Tek sa ozbiljnom mrljom u
biografiji, kandidat postaje potencijal za napredovanje, pravo sjeme za
društveno-političku sjetvu.
Pošto se kandidati, a i politički moćnici
u hijerarhiji smjenjuju, a teklići i vozači obično ostaju, vremenom se najveća
koncentracija informacija, a time i moći, nađe u rukama tih «nebitnih»,
beznačajnih mazgi, čija se sva funkcija svodi na prenošenje tereta, poruke,
informacije, zahtjeva, sa jednog na drugo mjesto.
Ukoliko su dovoljno inteligentni, a
obično ih krasi neka vrsta životne snalažljivosti i ozbiljne socijalne
inteligencije, vremenom ti «lauferi», postanu dovoljno snažni, da se mogu
osamostaliti, postati svoji igrači, slobodni faktori u kompleksnom političkom i
društvenom algoritmu.
Tako sa samog dna hijerarhije, od npr.
običnog vozača u Državnoj Bezbjednosti, Titove, po JUS-u, skrojene države,
penjali su se ti skakači ustrajno, hladnih dlanova, preko truleži u močvarama
bez kriterija, kakvima su nacionalisti zaorali i zapišali ostatke naših
perspektiva, ka kožnim foteljama izvršnih ili direktorskih pozicija, postajući
parlamentarcima, direktorima agencija i zavoda, kao što je npr. Zavoda za
zdravstvo, nezamjenjivim menadžerima, koji su društvu propadanja, iako bez
adekvatne stručne spreme, u sedmoj deceniji života, sa zamrznutom penzijom, za
koju neki tvrde da ponekada i nije baš tako zamrznuta, odnosno da je se zna
primiti i pored direktorske plate od gotovo 8.000 BAM-ova, ipak bolji, nego
mladost sa fakultetima, magisterijima, stranim jezicima i informatičkom
pismenošću, koja čeka na vizu za«BR Deutschland».
Nije taj takav, idealnotipski,
sedamdesetak «let» mladi junoša, dobar samo jednoj vlasti, već kako stvari
stoje i kako fakti pokazuju, svakoj, i onoj, što odlazi, i onoj, što dolazi. Nekima
je dobar, jer zna grijehe njihovih neprijatelja, nekima jer je pomogao da se
zakopaju njihove tajne, a nekima jer zna procjeniti cijenu i dati pravu ponudu
ili posredovati u trgovini između zaraćenih strana.
Stoga svaka kasaba ima jednog ili više
bivših kurira i teklića, što su se isklesali u donosioce odluka i menadžere promjena,
od «čuvara Jugoslavije» postajući «čuvarima prljavština i zločina»,
skretničarima na peronima duboke države, stanice na kojoj se brišu sve norme,
standardi i razlike.
Samo moralni, socijalni, duševni i
emocionalni bolesnik, dobro funkcinira u bolesnom društvu!
Ovdje ili propadneš ili postaneš šljam,
kojeg zovu sposobnim, prilagodljivim, taktičnim smradom bez stava i kriterija,
kojeg niko ne voli, al mu svako ljubav iskazuje i svako se ljepoti njegovih
ljubavnica divi!