O tome kako je broj 13 povezan sa mojim životom i prelomnim trenucima u njemu pripovjedao sam u romanu «12:00:13». Neki dan u večernjim satima primim poziv tajnice premijera vlade Federacije, koja mi zakaže susret sa premijerom, za 13.09. (srijeda) u 13 časova. Hoće premijer da me vidi, a ograničen je vremenom.
Kritikovao sam javno neke ljude na čelu kantonalne i gradske organizacije SDP-a, pa kontam da me zbog toga zove. Već sam upozoravan, kako SDP svoj prljav veš pere na ruke u podrumskim prostorijama bez prozora, pa rekoh, evo ide ribanje, šefa partije.
Razmišljam, kako je prijateljstvo časnog čovjeka čvrsta brnjica, što mu ne da da ujeda, čak i kad se pravedno brani il zastupa istinu. Volim Nikšića kao brata. Možda ne kao premijera, ali zato pouzdano i sigurno kao najbližeg. Koliko god pouzdanost bila osobina naivnih u vremenu laži i manipulacija, odricanje od nje bilo bi ubijanje sebe, rušenje osovine na kojoj se zavrtio i još uvijek vrti sav moj svijet. Šta čovjeku čije je jedino društvo sazdano od imaginarnih ideala preostaje, ako krene ubijati te svoje saputnike.
Uđem tako kod premijera, a vidim da me ipak primio brat, a da funkcija visi negdje u ćošku na nekom čiviluku, kao zgužvani sako ili preko fotelje prebačena kravata. Kaže ima mnogo obaveza, jedva stiže, zapostavlja i obitelj, pa će brzo, a ja da se ne ljutim. Zvao me da mi ponudi mjesto savjetnika u svom kabinetu. Da razmislim pa da se odlučim u narednih 15 dana. Pozdravimo se i ja odem. Nakon 15 minuta izvan zgrade napišem mu poruku. Zahvalim se na ukazanom povjerenju, ali sa žaljenjem odbijem.
Bilo mi je dovoljno tih 15 minuta da shvatim, da nisam spreman ponijeti dio odgovornosti koju on nosi, da nisam spreman žrtvovati vrijeme, kojeg imam sve manje. U trenu mi je postalo jasno da je to žrtva koju nisam spreman podnijeti, jer bi se morao odreći velikog dijela sebe, ili možda u potpunosti prestati biti ja. Neprihvatljivim mi se prikazala prijetnja što visi nad takvim položajem, a koja te lako povede krivim putem, pa sve oko tebe postane lažno, i prijateljstvo i riječ i obećanje i ljubav i ideali, pa na poslijetku i sam postaneš lažan, izgubiš dodir sa stvarnošću, pa kročiš svijetom iluzija poput dječaka Sidarte, nespremnog da otvori oči, pogleda bijedu i trulež svijeta oko sebe i prolaznosti i trošnosti u sebi. Lako te okruže loši pjesnici, čije te rime veličaju i od čijih ritmova ne čuješ stihove pripovjedača što te upozoravaju na točak sudbine, na mač povijesti, koji se ne savija, čija oštrina ne tupi pred trenutnom moći, već siječe kroz tok vremena.
Opasan je taj teatar, ta pozornica sa koje se lako upada u ponor, jer od sjaja reflektora ne vidiš gdje je rub, ne vidiš konačnost scene, već u zaboravu ona pukne u širinu horizonta obećavajući vječnost.
Taj prostor poput cirkusa, ugasi sav svijet izvan sebe, pa te uvuče u svoja šaputanja, u buku fanfara, u krešendo, koji obećava trajanje, beskrajne visine, šarenilo trenutka, što kriju ponor i svijest o neminovnosti smiraja.
Izabrao bih ja svog brata i stao uz njega, al ne biram svijet oko njega, te unaprijed podrazumijevane dvorske lude, naslijeđene špijune, priljubljene spletkaroše, lažne prijatelje i Kainovsku braću, čija je preporuka tapšanje po ramenu, komplementiranje i skandiranje pobjednicima, one što mute, muljaju, spinuju, lažu, petljaju, majstore ulagivanja i dodvoravanja.
Morao bih možda uprijeti prstom u neke, koje zove prijateljima i reći da su kriminalci, koji svoj lopovluk pokrivaju njegovim imenom, koji svoje interese guraju pod krinkom njegovih odluka, koje nije donio, niti za njih zna. Morao bih mu reći za lažnost svih tih, a to bi značilo da ću u njemu izgubiti prijatelja, jer lakše je prekrižiti jednog čovjeka nego čitav jedan mali svijet, pogotov kada se nalaziš u centru tog svijeta.
Žao mi je mog prijatelja, mog brata.
Bojim se tog tereta i prijetnje što je prihvatio na sebe. Žao mi je što će, možda, s pravom reći, kako sam ga izdao, okrenuo mu leđa, ali se sve nadam da ćemo doživjeti trenutak, kada će zauvijek skinuti odijelo i kravatu funkcionera, pa da sjednemo negdje kraj rijeke i na miru popričamo o ljepoti postojanja, oslobođenog potrebe i žudnje, kad lažnim ljudima ne bude dio njihovog prostora.
Tako je broj 13 donio svijest o tome da je lako biti pametan iza tastature i da svi mi znamo boksati izvan ringa, dok ne treba primati udarce. Hrabar je čovjek moj brat Neka, a kažu da Bog čuva hrabre.
Kažu da čuva i lude, pa valjda stoga, iako uvijek na strani kontra, nekako me, nešto, sačuvalo, sve ove godine, fatalnog pada.
