Kriminalne radnje, koje
se prepoznaju kao prihvatljive, na koje se iz ovih ili onih razloga zatvaraju
oči, uši i usta, sve tri mitološka majmuna, koja sem tog ritualnog
zaglupljivanja nemaju nikakve dodirne tačke sa bilo kojim oblikom mudrosti,
prožimaju svaku poru našeg društva i životne svakodnevice!
Tako je, kod nas, uzimanje mita, opšte
prisutna pojava na koju postoji visoki stepen društvene i zakonske tolerancije,
dok se davanje mita smatra gotovo pa obavezom, pokazateljem dobrog odgoja i
držanja do tradicionalnih vrijednosti! Kod nas je, ići praznih ruku, ne samo
sramota, već i pokazatelj nedostatka časti i obraza!
Nepotizam se smatra očekivanim činom
običajnog manira duboko utemeljenog u kolektivnom sjećanju i naglašenog usmenom
predajom koja njegovu prirodnost naglašava u narodnoj konstataciji: «Ko će kome
ako ne svoj svome!».
Krađa opšteg dobra, kroz pristrasno
posredovanje, vješto je ublažena njenim označavanjem terminom ugrađivanje, te
je dodatno, iznimno dalekim asocijativnim nizom, kolokvijalno dovedena u vezu
sa menadžerskim procentom, kao sveprisutnom poslovnom pojavom u modernom
kapitalizmu, sa kojom suštinski nema nikakve veze!
Nepregledan je spisak radnji, koje naš
sustav sankcije i prevencije društveno neprihvatljivih oblika ponašanja,
prepoznaje kao granične, te iskazuje tendenciju da ih toleriše, iako su u
normalnim državama za njih propisane iznimno visoke kazne! U normalnom svijetu,
se tako za utaju poreza, pronevjeru, zloupotrebu položaja i slična djela, često
dobijaju kazne zatvora duže nego one propisane za krvne delikte, dok su kod nas
takve radnje u kaznenim okvirima, uglavnom svedene na razinu graničnih pojava,
koje se ne moraju sankcionisati ili im je pak kazna uvjetnog karaktera!
Posebna pojava su kriminalne radnje,
koje sustav tolerira u kontekstu izbornih i postizbornih aktivnosti.
Tu nalazimo čitavu paletu djela, koja
kao da su pobjegla iz stripova o Jonny Loganu ili Družine sa vješala, a koja su
za naš puk postala tako obična i uobičajena, da takva njihova društvena
recepcija baca strašnu sumnju po pitanju našeg mentalnog zdravlja!
Izborne prevare ne staju na kupovini
glasova ili falsificiranju istih, niti na lažnom prebrojavanju i uništavanju
listića, već idu tako daleko, da kod nas glasaju i umrli i nepostojeći ljudi, a
u nekim slučajevima isti ljudi glasaju u nekoliko navrata na različitim
glasačkim mjestima. Podmeću se ne samo lažni listići, već i čitave vreće
listića, kao i lažni unaprijed pripremljeni spiskovi sa rezultatima glasanja.
Iznenada, bez najeve ili neke jasne logike se u zadnji tren mijenjaju birački
odbori, ubacuju se ljudi sa lažnim iskaznicama, vrši se pritisak na izbornim
mjestima preko lokalnih kabadahija, siledžija i šerifa. Teško je pobrojati sve
izborne prevare, a još je teže razumjeti kako društvo uređeno u državu i pored
toga što po svojoj prirodi podrazumijeva sistem, red i pravila, može ostati
ravnodušno i nedjelatno prema sveukupnoj beskonačnosti tog kriminalnog ludila.
Postizborni kriminal je tek priča za
sebe, a za čije nesankcioniranje zdravi razum nema modus, čija bi primjena
rezultirala nekom vrstom životno prihvatljivog objašnjenja.
Period u kojem se stranke bore za
formiranje skupštinskih većina, kako bi uzele pozicije vlasti, ispunjen je
kontinuranim djelovanjima sa «druge strane zakona»! Kupovina skupštinskih
zastupnika nezaobilazni je ritual što prožima sve nivoe društvenopolitičke
zbilje. Tako se «nemoralne ponude» kao u istoimenom filmu pretvaraju u «ponude
koje se ne mogu odbiti» iz serijala «Kum»! kao u nekoj prirodnoj katastrofi,
kataklizmi međuljudskog udruživanja, ptičice svih boja, preleću iz jednog jata
u drugo, kako bi pozobale sve «što im život pruža», odnosno sve što su pred njih
prosule legije kuferaša iz njima do jučer ideološki, moralno i na svaki drugi
način, potpuno suprotstavljenih političkih opcija! Tako se potvrđuje, da je
slast slast, a vlast vlast i da svaki čovjek ima cijenu, samo što je neki znaju,
a nekima tek treba da se otkrije.
Ne samo da je politika kurva, kako to
pjesnik reče, već su se i gotovo svi, što su se o politiku očešali, okružili tim
kurvalukom, ili je u njima oduvijek tinjao, kao kakva maligna klica, kojoj
treba poticaj izvana, kako bi otpočela proces moralnog izopačivanja, pa su tom
radijacijom lopovluka i hinjaluka u koji su dospjeli, narodni zastupnici
buknuli u epidemiju bijelih rukavica i prljavih obraza.
Hajde što su koalicije neprincipijelne
al prihvatljive pod opravdanjem pragmatičnosti, nego što su i ljudi
neprincipijelni, pa čak i do te mjere da sve što su mjesec dana govorili i u
šta su se kleli, preko noći promjene pod dejstvom moći ubjeđivanja, na stolu
otvoreneg kofera!
Da je ovom našem narodu ostalo išta
životne mudrosti, izopćio bi te preletače iz svoga jata, pa im okrenuo leđa i
uskratio svaku vrstu usluge, što je običan čovjek pruža! Ali nema u nas više ni
trunke razuma, bojim se, jer smo u ovom postratnom ludilu izgubili bilo kakav
aršin, pa nam je sve isto, pa nam kad treba i «govno miriše», pa kad treba,
lopova zovemo sposobnim, a lažova mudrim, prevaranta prilagodljivim, pa nam na
kraju i licemjer i kriminalac postane brat, čijem se uspjehu divimo.
Na kraju krajeva, ko sam ja da im
sudim!?