Takve su kafane u kojima se obično služi janjetina sa
ražnje i teletina ispod saća, uz izdašne količine alkohola ili „bezalkohola“,
tradicionalna mjesta sviđanja poslova, partnerstava u biznisu, lopovluku,
životu, sportu, a ponajviše u politici.
Posebnu su ulogu takve akulturlane i anticivilizacijske
rupe, čija vizuelna scena i sadržaj nije ništa drugo do prototip univerzalne
žderačnice, ostvarile u kontekstu društva tranzicije, koje je u prvi plan, na
političku i životnu scenu, izbacilo seljakluk, krkanluk i sveopšti primitivizam
kulture cajki, što je erotiku u vidu brutalne pornografije, vratila u kontekst
ritualnih gozbi i sveopšteg bludničenja u njegovom najprimitivnijem obliku,
specifičnom za karnevalske svetkovine i superego-oslobađajući ritam maškara.
Moglo bi se s pravom ustvrditi da je balkanska politika
kraja 20. i početka 21. stoljeća, politika kafanskih programskih i razvojnih
vizija, u kojima se kompetencija potencijalnih prijedloga u procesu
kadroviranja, ponderira sumom „pozvanih tura“. Činjenica da se u tim
kafančugama, za stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima, prebiru pitanja od
krucijalnog značaja za državu i njeno funkcioniranje, govori sve o odnosu spram
države.
Često se u tim procesima za stolom pridruži vlasnik
kafane, kako bi, pod legitimitetom plaćenog ceha, dao svoje stručno mišljenje i
stav, te predložio i podržao nekog od preferiranih kadrova za buduće funkcije.
Ovo je, tvrde upućeniji, znalo ići tako daleko, da su se u većini slučajeva, po
tim drumskim birtijama „postavljali“ ministri, rektori univerziteta, tužioci ili
sudije i članovi VSTV-a, upravni i nadzorni odbori, ambasadori, generalni i
izvršni direktori, te šefovi svega i svačega, pri čemu je u tim izborima nemalu
ulogu znao odigrati neki nepismeni vlasnik kafane, sa debelim šlajbokom, napola
dementan od kroničnog alkoholizma, ali još uvijek dovoljno prodoran, da lako
može priču o imenovanjima dovesti do ekscesnog društvenog maligniteta.
Takva mjesta i za njih vezana politika, a što je još
bolnije njeni aspekti kadroviranja, projektnog odlučivanja i upravljanja
promjenama, degradiraju društvo i državu već decenijama, obezvrijeđujući sve
postulate na kojima počiva „normalno“ moderno društvo. Sve odveć podsjeća na
doba feudalizma, svedenog na primitivne nagone, zadovoljenje niskih strasti i
brutalne dominacije potreba, u kojem je moć, iako evidentno nezaslužena,
podrazumijevajuća refleksija bolesnog konteksta, na koji je „raja“ očito
pristala.
Stepen neformalnosti, nekonvencionalnosti i nedostatak
nadređenog seta pravila i uzusa, nekome može asocirati na kreativni ambijent,
naklonjen inovaciji, orginalnosti i produkciji, ali posmatrati takav manir na
taj način, bilo bi krajnje pogrešno, jer tri decenije prakse su pokazale, da je
to ništa drugo do anarhija, simulakrum održavan energijama sitnosopstveničkih
interesa, kratkoročnih projekata samorealizacije, bez vizije, bez projekcije
prošlosti i budućnosti, bez historiciteta, svjedočanstvo nedostatka političke
svijesti, a prije svega državničke sposobnosti i vještine, pa čak niti primarne
ideje o konceptu održivog postojanja države.
S obzirom na to da nam se država vodi iz drumskih kafana
na brijegu ili pod brijegom, ne čudi da njena sveukupnost podsjeća upravo na
kafanu i da je stoga tako često u dramskom narativu naših pisaca upravo takva
metaforička dimenzija dominirala kroz vijekove njihovog satiričkog
stvaralaštva.
Skloni smo da se izrugujemo sami sebi i da zbijamo šale
na svoj račun, svemu da uzmemo mjeru i skrojimo „carevo ruho“, koje ćemo s
ponosom nositi svjesni, za razliku od mitološkog carskog aktera, da je ono plod
mašte i katastrofalne zablude. Problem je, što svjesnost o pogrešnosti, kod nas,
ne zaziva potrebu za korekcijom, već biva propraćena euforičnim „uprkos svemu i
za inat cijelome svijetu“ istrajavanjem na toj pogrešnosti, kao pečatu
identitetskog poistovjećivanja. Još je veći problem, što se ta luđačka formula
o posebnosti, kroz pogrešnost, sa individualnog plana presula na kolektivni, a
sa njega na društveni i uveliko prijeti državi, a bez koje nema ništa da te
drži, pa ti ne preostaje drugo nego da budeš „muhadžir“, da lutaš svijetom u
potrazi za izgubljenom rodnom grudom.
Oduvijek su ljudi odlazili u pečalbu, za boljim životom,
za snom, ali nikada nisu generacije odlazile da se ne vrate, kao što odlaze
sad.
U subotu mi se udaje starija kći. Ona je programer, kao i
njen budući suprug. Nakon svadbe odlaze u Austriju, da tamo grade svoju
budućnost, dok ovdje njihovu državu krčme po drumskim kafanama, polupismeni
polusvijet i evolucijski nedovršene zvijeri.