<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dženan Skelić: Krčma na brijegu

Na Balkanu krčma mora biti na brijegu, da bi u nju svraćali. Poželjno je pri tome da su pored nje mezarluci a preko puta „kaursko“ groblje. Još ako je u blizini kakvo „turbe“, eto formule za uspjeh drumskog svratišta za putnika namjernika, ali i onog, kojeg je slučaj ili usud nabasao.

26. maj 2023, 9:20


Takve su kafane u kojima se obično služi janjetina sa ražnje i teletina ispod saća, uz izdašne količine alkohola ili „bezalkohola“, tradicionalna mjesta sviđanja poslova, partnerstava u biznisu, lopovluku, životu, sportu, a ponajviše u politici.

Posebnu su ulogu takve akulturlane i anticivilizacijske rupe, čija vizuelna scena i sadržaj nije ništa drugo do prototip univerzalne žderačnice, ostvarile u kontekstu društva tranzicije, koje je u prvi plan, na političku i životnu scenu, izbacilo seljakluk, krkanluk i sveopšti primitivizam kulture cajki, što je erotiku u vidu brutalne pornografije, vratila u kontekst ritualnih gozbi i sveopšteg bludničenja u njegovom najprimitivnijem obliku, specifičnom za karnevalske svetkovine i superego-oslobađajući ritam maškara.

Moglo bi se s pravom ustvrditi da je balkanska politika kraja 20. i početka 21. stoljeća, politika kafanskih programskih i razvojnih vizija, u kojima se kompetencija potencijalnih prijedloga u procesu kadroviranja, ponderira sumom „pozvanih tura“. Činjenica da se u tim kafančugama, za stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima, prebiru pitanja od krucijalnog značaja za državu i njeno funkcioniranje, govori sve o odnosu spram države.

Često se u tim procesima za stolom pridruži vlasnik kafane, kako bi, pod legitimitetom plaćenog ceha, dao svoje stručno mišljenje i stav, te predložio i podržao nekog od preferiranih kadrova za buduće funkcije. Ovo je, tvrde upućeniji, znalo ići tako daleko, da su se u većini slučajeva, po tim drumskim birtijama „postavljali“  ministri, rektori univerziteta, tužioci ili sudije i članovi VSTV-a, upravni i nadzorni odbori, ambasadori, generalni i izvršni direktori, te šefovi svega i svačega, pri čemu je u tim izborima nemalu ulogu znao odigrati neki nepismeni vlasnik kafane, sa debelim šlajbokom, napola dementan od kroničnog alkoholizma, ali još uvijek dovoljno prodoran, da lako može priču o imenovanjima dovesti do ekscesnog društvenog maligniteta.

Takva mjesta i za njih vezana politika, a što je još bolnije njeni aspekti kadroviranja, projektnog odlučivanja i upravljanja promjenama, degradiraju društvo i državu već decenijama, obezvrijeđujući sve postulate na kojima počiva „normalno“ moderno društvo. Sve odveć podsjeća na doba feudalizma, svedenog na primitivne nagone, zadovoljenje niskih strasti i brutalne dominacije potreba, u kojem je moć, iako evidentno nezaslužena, podrazumijevajuća refleksija bolesnog konteksta, na koji je „raja“ očito pristala.

Stepen neformalnosti, nekonvencionalnosti i nedostatak nadređenog seta pravila i uzusa, nekome može asocirati na kreativni ambijent, naklonjen inovaciji, orginalnosti i produkciji, ali posmatrati takav manir na taj način, bilo bi krajnje pogrešno, jer tri decenije prakse su pokazale, da je to ništa drugo do anarhija, simulakrum održavan energijama sitnosopstveničkih interesa, kratkoročnih projekata samorealizacije, bez vizije, bez projekcije prošlosti i budućnosti, bez historiciteta, svjedočanstvo nedostatka političke svijesti, a prije svega državničke sposobnosti i vještine, pa čak niti primarne ideje o konceptu održivog postojanja države.

S obzirom na to da nam se država vodi iz drumskih kafana na brijegu ili pod brijegom, ne čudi da njena sveukupnost podsjeća upravo na kafanu i da je stoga tako često u dramskom narativu naših pisaca upravo takva metaforička dimenzija dominirala kroz vijekove njihovog satiričkog stvaralaštva.

Skloni smo da se izrugujemo sami sebi i da zbijamo šale na svoj račun, svemu da uzmemo mjeru i skrojimo „carevo ruho“, koje ćemo s ponosom nositi svjesni, za razliku od mitološkog carskog aktera, da je ono plod mašte i katastrofalne zablude. Problem je, što svjesnost o pogrešnosti, kod nas, ne zaziva potrebu za korekcijom, već biva propraćena euforičnim „uprkos svemu i za inat cijelome svijetu“ istrajavanjem na toj pogrešnosti, kao pečatu identitetskog poistovjećivanja. Još je veći problem, što se ta luđačka formula o posebnosti, kroz pogrešnost, sa individualnog plana presula na kolektivni, a sa njega na društveni i uveliko prijeti državi, a bez koje nema ništa da te drži, pa ti ne preostaje drugo nego da budeš „muhadžir“, da lutaš svijetom u potrazi za izgubljenom rodnom grudom.

Oduvijek su ljudi odlazili u pečalbu, za boljim životom, za snom, ali nikada nisu generacije odlazile da se ne vrate, kao što odlaze sad.

U subotu mi se udaje starija kći. Ona je programer, kao i njen budući suprug. Nakon svadbe odlaze u Austriju, da tamo grade svoju budućnost, dok ovdje njihovu državu krčme po drumskim kafanama, polupismeni polusvijet i evolucijski nedovršene zvijeri.