Društvo

Dženan Skelić: Ko se zadnji smije

Kako to prastara narodna mudrost podvlači, uopšte nije bitno, ko se kome smije, već ko se posljednji smije!

04. juli 2022, 9:15


 Ta mudrolija se kroz posljednjih tri decenije pokazala više nego suvislom, a poseban smisao i težinu dobija na primjeru premijera Novalića i njegove vladajuće svite.

Svako malo, čitamo o tome kako se taj premijer Novalić «provalio», ispao nepismen, glup, neobrazovan, zatucan i brzoplet! Te njegove «provale» mediji i društvene mreže redovito prenose, a narod komentira i dijeli, ismijavajući njega i njegov nedostatak zdrave pameti! Narod se tako smije premijeru Novaliću, manje više redovito, dok taj narod u isto vrijeme grca u bijedi, beznađu i propasti, a premijer Novalić sa svojim istomišljenicima i stranačkim i političkim partnerima uživa u blagodetima, koje njegova pozicija i status nose. Pa ta ista politička šuga je sebi nedavno povećala plate za «bijednih» 500 BAM, koliko iznosi prosječna penzija i nikome ništa! Kad neko i najavi proteste, na njih, gotovo niko ne dođe! Odazove se, uglavnom, šačica ljudi sa nakim zviždaljkama i mlakim parolama. Sve u svemu ništa konkretno i ništa što bi poslalo poruku, da smo mi narod sa kojim se ne zajebava! Nismo haman sposobni ni za «revoluciju jajima», a kamo li kobasicama!

Ispada, kad se smijemo provalama Novalića i kompanije, kako se mi u stvari smijemo vlastitoj gluposti i nesposobnosti da uzmemo pravdu u svoje ruke, svojoj nespremnosti da se borim za ljudsko dostojanstvo, pa čak niti za golu egzistenciju!

Izruguje se narod i priča viceve o Sebinoj i Osmicinoj diplomi, ali ovi i dalje sjede na pozicijama ko da imaju sve diplome i još neku pride! Oni vladaju ko da imaju više diploma i od Čak Norisa! Smijemo se lapsusima raznoraznih vijećnika i zastupnika, ali oni nam i dalje kroje kapu i uzimaju mjeru za životno odijelo! «Sprdamo» se mi hrabro i bez pardona sa svom tom političkom hijerarhijom i paletom, bez straha od Golog Otoka ili Lepoglave, al malo je vajde od toga, jer smo mi na poslijetku ti, koji izvlače, redovito, deblji kraj!

Možeš lajat šta god hoćeš, jer njihov je moto onaj, sa karavanama, što pored psećeg laveža, dalje svojim putevima i poslovima odlaze, puneći račune na Kajmanskim Otočjima! Smij se narode svojoj nesreći, svojoj naivnosti i slijepoj vjeri, što ti došaptava da sve će jednom proći, pa tako i tvoja bijeda i njihova raskoš! Smij se narode svojoj spremnosti da zatvoriš oči, spustiš ruke niz tijelo i sanjaš da neko drugi, neka svjetska zajednica, neki Amerikanci ili unije razne, imaju plan, kako da te tvoje nesposobnosti za sreću spasu!

Pomirio si se sa tim da si civilizacijski otpad, govno što pluta kanalizacijom, otpadnim vodama nacionalfašističke močvare! Prihvatio si tu svoju ulogu jadnika, snuždenog, savijenog, skrušenog kmeta, što se cereka, kad susjedu krene gore, nego li je njemu! Ti si preslika, univerzalni otisak svih propalih naroda, svih kukavičkih i izdajničkih plemena, što su prodala bližnje u nadi da će pobjeći zlom usudu i vlastitoj bijedi. Tvoj moto je da je bitno ostati živ, bez obzira na cijenu! Sa druge strane, ti ideš na klanje poslušno, bez otpora, u nadi da je to sve noćna mora iz koje će te probuditi zvuk zvona.

Bježiš od svoje odgovorosti, nalazeći krivca uvijek u nekom drugom, zaslužnog i obaveznog negdje tamo prijeko, uvijek izvan granica onoga čemu ti pripadaš! Negiraš svoju propast i bijedu, praveći viceve na svoj račun. Ismijavaš svoje gospodare, kako bi izbjegao neminovnost zaključka da si postao sluga i rob. Rugaš se kandžiji što ti prijeti, umanjujući dubinu ožiljaka što su ti već nanijeti!

Ko se ovdje zadnji smije?

Jesi li manje kmet, ako se rugaš nesposobnosti gospodara, da upravlja kočijom, koju ćeš onda ti iz kala izvlačiti, podmećući svoje udove i kičmu i čije ćeš kotače popravljati zalogajem iz usta svoga djeteta?

Ko se kome smije, na kraju svakog mjeseca, kad ti prebrojavaš narasli dug, a oni nabrekli višak? I da, na poslijetku se pitam, ko je ovdje nepismen i glup?