S
Pitaju me, a ja ne znam, šta je uredu da kažem. Da li da
kažem ono, što vjerujem da je istina, ili što bih trebao vjerovati da je
istina, ili da kažem ono što je u redu da psiholog kaže, a da prešutim sve ono
što bih trebao izbjeći u odgovoru?!
Psiholog ne smije sugerirati šta da misliš ili vjeruješ
ili šta bi «trebao» učiniti ili šta je dobro za tebe, a šta ne! Psiholog ima
zadatak da reflektira klijentove unutarnje sadržaje na način da oni postanu
klijentu jasniji, očiti, evidentni i dostupni ponovnoj obradi sa novim,
efikasnijim resursima, koje smo razvili unutar njega! Nikada ne odlučujemo u
ime drugoga, niti mu sugeriramo na bilo kojem nivou šta i kako «treba».
Poštujemo da je svaka jedinka gospodar svoje sudbine i svoga života!
No, ja nisam obavezan biti psiholog u svakodnevnom
životu, već imam pravo na svoje mišljenje, privatne stavove, politička
ubjeđenja, pa i emocije, ma koliko god tada bio ispunjen gorčinom i gnjevom,
imam pravo biti čovjek! A tek pjesnik što urla iza svih tih naučenih uloga! Ako
sam kao psiholog samo ogledalo, koje zrcali drugog, pjesnik u meni je kamen
bačen u to ogledalo, što stihom kroz njegove pukotine odvodi u novi, mogući
svijet. Pjesnik sugerira, manipuliše, vodi, gurka, podvaljuje, hipnotiše, baja,
sapliće, zbunjuje, zavodi i ne bira sredstva niti načine, kako bi svijet postao
ljepši i bolji kroz promjenu u koju on vjeruje. Zato je svaki pjesnik pomalo i
potpuno revolucionar, odmetnik, desperado, hajduk, bunđija i drznik!
Psiholog u meni bi radio na tome da te ojača, da ti
podigne samopoštivanje i samopuzdanje, da te nauči da planiraš i organizuješ,
da postavljaš ciljeve i realiziraš zadatke, koji ka njima vode, pa bi ti rekao
u konačnici da sabereš pluseve i minuse za ostanak u ovoj zemlji i doneseš
odluku na osnovu te računice, svjestan da kako god odlučio, to si učinio sam za
sebe!
Kao čovjek bi ti rekao da ovdje nema budućnosti, da je
sve upropašteno nacionalizmom, mržnjom, lopovlucima i nemoralom, te da ćeš u
nadi izgubiti još trideset godina iščekujući filmska ili biblijska čuda, koja
se u stvarnom životu nikada ne dese! Uz to bi mogao nadodati kako ću probati
još ove izbore, glasati za promjenu, a onda ako nacionalizam opet pobjedi, za
već odmaklim stotinama hiljada naših, otići što dalje odavde.
Pjesnik bi te pozvao na bunt, na revoluciju, skidanje
glava i krvave pirove, jer tek u nagovještaju nestanka, čovjek daje od sebe
najbolje, a kakav bi to ja bio brat Majakovskog, kad ne bih priželjkivao
plamene zore u svitanju Novoga Doba, boljeg sutra za sve, posijanog na kostima
tiranina!
Različite bi tako odgovore dobio od psihologa, čovjeka i
pjesnika, ali sve trojica bi imali isti emotivni i vrijednostni stav prema
vlastima koje si birao sve ove decenije. Psiholog bi morao u skladu sa svojom
etikom imenovati u toj vlasti izvorište patologije, destruktivnog Velikog
Brata, sveprisutni Panoptikum, izvorište manipulacije, jezgru kolektivne
psihoze i autoagresivnog impulsa, potisnuta sjećanja na grijehe kolektiviteta i
individualna učešća u tim grijesima ako nikako drugo, onda pristankom na
šutnju! Čovjek bi u njoj prepoznao svo iskonsko zlo što vreba od postanka, što
šapuće zablude, podmeće noge, sakriva istinu iza iluzije i tka snove o «slot»
budućnosti kojoj sve dublje pripadaš, jer sa svakim promašajem su veća
izgubljena ulaganja, pa se gušiš u vađenju, u spoznaji, da toliko si već dao,
da ne možeš početi iznova!! Pjesnik bi o njoj šaputao, vezao stihove o toj
Gorgoni, o tom Kerberu, mitskoj Meduzi od čijeg se pogleda skameniš, a govora u
prah raspeš odnešen vjetrom nemoći. Tkao bi pjesnik ep o nadolazećem junaku,
heroju što će toj troglavoj aždaji otkinuti sve vratove iz trupa, te je baciti
u bezdan na kraju vremena, pa podići stepenike do nebeskog svoda, slaveći sobodnog
čovjeka! Pjevaće o hrabrosti, ljubavi, bolu, patnji i strahu, što rađaju Titane
spremne da plamen iz sunčevog srca ukradu!
Još je jedna stvar oko koje bi se složili psiholog,
čovjek i pjesnik. Sve trojica bi zaključili da nisi vrijedan odgovora, da nisi
spreman da ga čuješ, jer niko ne može spasiti onog ko sam sebe ne pokušava
spasiti, jer niko nije kriv što si sam sebe okovao i što sam sebi udove lomiš,
i sam sebe lažeš. Ne može kockar prestati kockati sve dok ne prizna da je
kockar i da kocka njime gospodari! Tako ni tebe ne može niko spasiti, dok ne
priznaš, da si ti taj, koji sebi bira ove monstrume na vlasti!