Pred svake izbore učini se kako se sprema neka
oluja, nagovještaj promjene, al to samo nebo neiskusne prevari. Prevari sve
češće i bolnije i one za razumnu analizu odveć željne kiše, nakon duge, preduge
suše, žedne tračka normalnosti u tmini ludila, što pritišće i mori njihovu
egzistencijalnu zbilju, već decenijama, one kojima je ta nada jedini razlog
neodustajanja. Sve je manje tih što ne odustaju. Hiljade su odustale od života,
dižući ruku na sebe, a ponekad u tom bezumlju očaja i na svoje najdraže.
Stotine hiljada su odustali od čekanja i otišli negdje drugo, gdje su redovi za
njihovu uspješnicu kraći, a šanse poentiranja izvjesnije! Milion nas je, što
smo odustali od pokušaja, odustali od nade, pa sjedimo i čekamo, da namjesto
ovog ludila, naši životi prođu. Puno je više odustalih, od onih koji
istrajavaju, a ti što gordo idu „s ocem na izbore“, češće su oni što ovu
nesreću biraju, nego oni koji bi da je mijenjaju. I tako nam ova normalnost
nenormalnog, nastavlja da traje, sve lepršavija i sve otkačenija, tragikomična,
sa tragedijom u potpisu onih koji je proživljavaju, a tematski i sadržajno
komična svakom posmatraću, koji kroz nju doživljava euforiju sličnu onoj, što
pogađa svjedoka javnog pogubljenja, jecajem sretnog, da on nije taj, čija se
glava, kroz prašinu kotrlja.
Pored svih ti prevara, obmana, laži,
opsjena i „ubleha“, što nam ih decenijama prodaju, poučilo nas je iskustvo da
im ne vjerujemo, ali nas prevari ljudska temeljna potreba za nadom, koja nam
obezbjeđuje smisao dosadašnje patnje, vraćajući „krv u vene“ i svježinu u
klonulo tijelo, iscrpljeno neprekinutim nizom stresova, što ih ko brojanicu
prebiremo iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, iz
generacije u generaciju, iz života u život i iz života u smrt. Kakav baksuz
moraš biti, da se u sred Europe, u Bosni rodiš!?
Prevari nas ta nasušna potreba za
svjetlom što rastjeruje tminu, pa povjerujemo da se na horizontu dešava, nešto,
što nije „proces autofagije, kojim se hrani crna rupa“! Povjerujemo u nemoguće!
Povjerujemo, da ljudi što vode partije mogu nadrasti sitnosopstveničke interese
u pokušaju i želji da grade budućnost svih nas! Povjerujemo, kako će „naka“
„Trojka“, podržati Nikšića, kao zajedničkog kandidata za predsjedništvo, kako
će Radončićev SBB održati obećanje podrške dato Nikšiću, kako će Bećirović
cijeniti činjenicu, da mu je Nikšić dao da prvi bira, da se izjasni o želji za
kandidaturom, da on ponese perjanicu. Prevari nas pomisao, da je napokon
politička zbilja u Bosni počela, da cijeni, uvažava i poštuje korektne,
čestite, poštene, plemenite i dobre ljude poput Neke (Nermin Nikšić).
Najmanje tri puta se nudi Bećiroviću da
bude zajednički kandidat i on to odbija, a neformalno ko zna koliko je takvih
razgovora sa njim obavljeno, u kojima se njegova reakcija svodila na
„prenemaganje seoske mlade“. Na poslijetku, Nikšić izjavi, kako je kao predsjednik
najveće i time najodgovornije partije, spreman na sebe preuzeti taj teret,
pošto Bećirović neće! Izgovori čovjek to ograđujući se izjavama „Denis je
zasigurno najprihvatljiviji kandidat!“! Možete li to zamisliti? Lider partije,
javno daje prednost i primat drugom članu partije! Kakva gromada od ljudine
moraš biti u ovom vučijem svijetu!? Onda slijede izjave ostalih lidera Trojke,
kako je Nikšić njima prihvatljiv i da su ga spremni podržati, da je korektan
čovjek, spreman na dijalog i kompromis, da je čovjek od riječi i karaktera!
Izjavi to i Radončić, jasno, odrješito, rezolutno i povrati poziciju, „najvećeg
graditelja“, gradeći „most“ ka izlazu iz Limba!
Svi sve to izjave, ili odšute i onda
zajebu čovjeka! Bećirović šutke „urla“, da Nikšić nema njegovu podršku, šuteći
da mu je ne pruža ni javno ni tajno, dok urlaju njegovi doušnici, pobočnici,
botovi, telali, po društvenim mrežama i u političkoj zbilji otpočinju ofanzivu
spinovanja, čiji cilj je da se promovira teza o tome, kako je Denis
najomiljeniji, jedini koji može, kojeg svi žele i slično, bacajući usput ljagu
na Neku, kao čovjeka koji je „dobar čovjek, al loš političar“, „odveć
tolerantan“, „nedovoljno bošnjački nastrojen“ i tako sve u krug! Tome se
pridružuju naravno botovi i spin- majstori drugih, protivničkih tabora i onih
kojima je „haos“ prirodno stanište, te dolijevaju ulje na vatru, produbljuju
jaz i razdor.
Neka ko Neka, ponovno nudi Denisu, da
se izjasni, da ga se opet, „kao moljaka, a on da se kao nećka“.
Neka ko Neka, opet izjavi, kako je
Denis najprihvatljiviji i najozbiljniji kandidat.
Ne možeš da vjeruješ, kako je taj
čovjek iznad ove naše kaljuže i kala u kojem tavorimo tri decenije! Na kraju
shvatiš, kako je zbilja „Neka predobar čovjek za našu politiku“, jer kod nas
uvijek dobre zajebu i u životu i u politici! Smeta mnogima Nermin, jer ne znaju
šta će sa takvim čovjekom. Nisu oni na to naučili! Nije im jasan čovjek, koji
se ne otima za krunu, već je nudi drugima široke ruke, spreman da preuzme
odgovornost i teret, ako niko neće! Oni što su uništili naše živote su uvijek
protiv dobrih, al je zlo, da smo i mi ti koji im okrećemo leđa, jer vidimo, da
su sami protiv svih.
Haraju „nedobri“ decenijama, u kojima
su godine ispunjene propuštenim prilikama, ispunjene stresovima, gubicima,
nepravdama, trpljenjem „manjeg“ zla u strahu od većeg!
Haraju „nedobri“, jer nismo spremni
stati na stranu „dobrih“!