Društvo

Dženan Skelić: Kako dobre uvijek za*ebu

Ništa nema novo i neuobičajeno na domaćoj političkoj sceni već 30 godina.


Pred svake izbore učini se kako se sprema neka oluja, nagovještaj promjene, al to samo nebo neiskusne prevari. Prevari sve češće i bolnije i one za razumnu analizu odveć željne kiše, nakon duge, preduge suše, žedne tračka normalnosti u tmini ludila, što pritišće i mori njihovu egzistencijalnu zbilju, već decenijama, one kojima je ta nada jedini razlog neodustajanja. Sve je manje tih što ne odustaju. Hiljade su odustale od života, dižući ruku na sebe, a ponekad u tom bezumlju očaja i na svoje najdraže. Stotine hiljada su odustali od čekanja i otišli negdje drugo, gdje su redovi za njihovu uspješnicu kraći, a šanse poentiranja izvjesnije! Milion nas je, što smo odustali od pokušaja, odustali od nade, pa sjedimo i čekamo, da namjesto ovog ludila, naši životi prođu. Puno je više odustalih, od onih koji istrajavaju, a ti što gordo idu „s ocem na izbore“, češće su oni što ovu nesreću biraju, nego oni koji bi da je mijenjaju. I tako nam ova normalnost nenormalnog, nastavlja da traje, sve lepršavija i sve otkačenija, tragikomična, sa tragedijom u potpisu onih koji je proživljavaju, a tematski i sadržajno komična svakom posmatraću, koji kroz nju doživljava euforiju sličnu onoj, što pogađa svjedoka javnog pogubljenja, jecajem sretnog, da on nije taj, čija se glava, kroz prašinu kotrlja.

Pored svih ti prevara, obmana, laži, opsjena i „ubleha“, što nam ih decenijama prodaju, poučilo nas je iskustvo da im ne vjerujemo, ali nas prevari ljudska temeljna potreba za nadom, koja nam obezbjeđuje smisao dosadašnje patnje, vraćajući „krv u vene“ i svježinu u klonulo tijelo, iscrpljeno neprekinutim nizom stresova, što ih ko brojanicu prebiremo iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, iz generacije u generaciju, iz života u život i iz života u smrt. Kakav baksuz moraš biti, da se u sred Europe, u Bosni rodiš!?

Prevari nas ta nasušna potreba za svjetlom što rastjeruje tminu, pa povjerujemo da se na horizontu dešava, nešto, što nije „proces autofagije, kojim se hrani crna rupa“! Povjerujemo u nemoguće! Povjerujemo, da ljudi što vode partije mogu nadrasti sitnosopstveničke interese u pokušaju i želji da grade budućnost svih nas! Povjerujemo, kako će „naka“ „Trojka“, podržati Nikšića, kao zajedničkog kandidata za predsjedništvo, kako će Radončićev SBB održati obećanje podrške dato Nikšiću, kako će Bećirović cijeniti činjenicu, da mu je Nikšić dao da prvi bira, da se izjasni o želji za kandidaturom, da on ponese perjanicu. Prevari nas pomisao, da je napokon politička zbilja u Bosni počela, da cijeni, uvažava i poštuje korektne, čestite, poštene, plemenite i dobre ljude poput Neke (Nermin Nikšić).

Najmanje tri puta se nudi Bećiroviću da bude zajednički kandidat i on to odbija, a neformalno ko zna koliko je takvih razgovora sa njim obavljeno, u kojima se njegova reakcija svodila na „prenemaganje seoske mlade“. Na poslijetku, Nikšić izjavi, kako je kao predsjednik najveće i time najodgovornije partije, spreman na sebe preuzeti taj teret, pošto Bećirović neće! Izgovori čovjek to ograđujući se izjavama „Denis je zasigurno najprihvatljiviji kandidat!“! Možete li to zamisliti? Lider partije, javno daje prednost i primat drugom članu partije! Kakva gromada od ljudine moraš biti u ovom vučijem svijetu!? Onda slijede izjave ostalih lidera Trojke, kako je Nikšić njima prihvatljiv i da su ga spremni podržati, da je korektan čovjek, spreman na dijalog i kompromis, da je čovjek od riječi i karaktera! Izjavi to i Radončić, jasno, odrješito, rezolutno i povrati poziciju, „najvećeg graditelja“, gradeći „most“ ka izlazu iz Limba!

Svi sve to izjave, ili odšute i onda zajebu čovjeka! Bećirović šutke „urla“, da Nikšić nema njegovu podršku, šuteći da mu je ne pruža ni javno ni tajno, dok urlaju njegovi doušnici, pobočnici, botovi, telali, po društvenim mrežama i u političkoj zbilji otpočinju ofanzivu spinovanja, čiji cilj je da se promovira teza o tome, kako je Denis najomiljeniji, jedini koji može, kojeg svi žele i slično, bacajući usput ljagu na Neku, kao čovjeka koji je „dobar čovjek, al loš političar“, „odveć tolerantan“, „nedovoljno bošnjački nastrojen“ i tako sve u krug! Tome se pridružuju naravno botovi i spin- majstori drugih, protivničkih tabora i onih kojima je „haos“ prirodno stanište, te dolijevaju ulje na vatru, produbljuju jaz i razdor.

Neka ko Neka, ponovno nudi Denisu, da se izjasni, da ga se opet, „kao moljaka, a on da se kao nećka“.

Neka ko Neka, opet izjavi, kako je Denis najprihvatljiviji i najozbiljniji kandidat.

Ne možeš da vjeruješ, kako je taj čovjek iznad ove naše kaljuže i kala u kojem tavorimo tri decenije! Na kraju shvatiš, kako je zbilja „Neka predobar čovjek za našu politiku“, jer kod nas uvijek dobre zajebu i u životu i u politici! Smeta mnogima Nermin, jer ne znaju šta će sa takvim čovjekom. Nisu oni na to naučili! Nije im jasan čovjek, koji se ne otima za krunu, već je nudi drugima široke ruke, spreman da preuzme odgovornost i teret, ako niko neće! Oni što su uništili naše živote su uvijek protiv dobrih, al je zlo, da smo i mi ti koji im okrećemo leđa, jer vidimo, da su sami protiv svih.

Haraju „nedobri“ decenijama, u kojima su godine ispunjene propuštenim prilikama, ispunjene stresovima, gubicima, nepravdama, trpljenjem „manjeg“ zla u strahu od većeg!

Haraju „nedobri“, jer nismo spremni stati na stranu „dobrih“!