Kada je počeo rat u Bosni, propagandna mašinerija je Svijetu lansirala priču o građanskom ratu sa radikalnim muslimanima. S obzirom da je nacionalno određenje Bošnjaka tada bilo Muslimani, nije bilo teško plasirati takvu priču kao vjerodostojnu. Zapad, sa takvom kulturološkom slutnjom nije nalazio sličnosti te samim time nije se javljala niti empatija, a sve je to urodilo nedostatkom simpatije i interesovanja za tamo neki narod, koji se bori za opstanak svoje jedine države.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, svjetski mediji su sve dublje i šire, frontalno mijenjali taj narativ, šaljući snimke i fotografije, momaka u levisicama, sa starkama na nogama, dugih kosa, sa kalašom u jednoj i džointom u drugoj ruci. Uskoro se taj narod iako po definiciji muslimanski počeo posmatrati kao blizak, kao dio europskog bića kulture i tradicije. Broj naših prijatelja rastao među intelektualnom elitom kako Europe, tako i ostatka Svijeta. to da smo postali «naši», spasilo nas je od nestanka i omogućilo da sačuvamo kakvu takvu državu.
Tome zaokretu odnosa Svijeta spram Bosne je iznimno doprinijelo to što su pored «muslimana», tu državu skupa branili i brojni «drugi» iz reda Srba, Hrvata, Jugoslovena, Jevreja, raznih nacionalnih manjina. Priča o multinacionalnoj i multikulturalnoj tekovini naše povjesti, počela je na planu svjetske diplomatije poprimati konture realnog, objektivnog i za prošlost, sadašnjost i budućnost neophodnog.
Ti «naši» Srbi, Hrvati i ostali, kojima je Bosna zauvijek prva ili jedina država, i naš suživot sa njima, bila je šansa građanskog društva, prilika moderne kosmopolitske države. Oni su bili naši žiranti za nenamjenski bespovratni kredit, koi je sva logika govorila, da će biti utrošen na stvaranje i jačanje države.
Međutim, još se rat nije niti završio, a mi smo počeli potkopavati temelje naše šanse. Najprije smo počeli uvoditi tekbire u redove Armije, dovoditi hodže na smotre, postrojavanja i motivacijske govore, te na svaki drugi mogući način izgurivati «druge» iz redova te nazor osmišljene «muslimanske Armije». Nakon rata smo kontinuirano forsirali vjeru kao sastavni dio funkcioniranja svakog segmenta društva, udaljavajući se od koncepta sekularnosti. Sve te procese vodila je, njima upravljala Stranka Demokratske Akcije u čas evidentnoj, čas prikrivenoj kolaboraciji sa Islamskom zajednicom.
Tako je otpočeo proces, koji evo već tri decenije, bosanske muslimane, koji su svoju vjeru i identitet uspjeli očuvati na ovim prostorima više od pola milenijuma, gura ka autsajderskoj poziciji izolacije, gubitka unutarnjih i spoljnih prijatelja među «drugima», pretvarajući Europi bliske momke u tenama i leviskama, u njima strane, daleke i prijeteće momke kusavih hlačica, upadljivih brada i arogantnog stava, što ih asociraju na Afganistan i Republiku Iran.
U trenutku, kada djeluje, kako je već sve nepovratno otišlo u pogrešnom pravcu, koji visi kao Demoklov mač nad našim glavama, prijeteći da nam pocjepa državu, javlja se nemoguća, neočekivana prilika, kroz koaliranje Osmorke, oslonjene na program i stratešku viziju, razvoja BiH na europskim principima. Prilika da se uspostavi balans između realno mogućeg i iracionalnih žudnji, za imaginarnom Utopijom, oslonjenih na instinktivno-nagonske poluge i obrasce pokretane strahom od «drugog» i potrebom za vlastitom jazbinom i utočištem.
Kako je prilika neočekivana i bajkovita, tako je i zaplet u skladu sa mitološkom tradicijom, pa osovina zla u vidu SDFA, poput Scile i Haribde, stišće, gnječi, drobi, sikće, pritišće i prijeti, ovom brodu arnautskom na kojem pokušavamo doploviti do obala Itake, u mirnije vode.
Lendina tačka preloma je njihov 33. stepenik, njihov Obelisk oko kojeg će se omotati pipci tog Krakena, prijeteći da uruše pravni sistem i državne institucije parlamentarne demokracije, samo kako bi se održao na životu njihov parazitski stoglavi organizam što poput Hidre svim tim silnim raljama hrani baskonačni broj nezasitih stomaka, što ih je izrodila u tri decenije vladavine.
Spinovanje, spletkarenje, podmetanje, laganje, prijetnje, manipulacije, zastrašivanje, podmićivanje, ugrožavanje ličnosti, života i obitelji političkih oponenata, ništa im nije strano. Naprotiv! Oni su majstori svih tih prljavih dvorskih i palanačkih igara, izrasli na stoljetnoj tradiciji vezirskih dvorskih protokola, svilen gajtana i naručenih razračuna i obračuna.
Ne prezaju ti vladari decenijskog kontinuiteta razvaljivanja i pustošenja zajednice i kolektivnih dobara, niti od toga da potiču na ubistvo, likvidaciju, atentat, jer kako drugačije tumačiti botovske pozive na ubijanje Nikšića i Konakovića u svetom mjesecu Ramazanu.
Ne prezaju od zloupotrebe naših najboljih sinova, manipulirajući njihovim dostojanstvom, huškajući ih (rudare) na nemire usmjerene protiv gradonačelnika Kasumovića, kojeg optužuju da je zakinuo rudare, za novce koje je SDA blokirala sudskim putem i uskratila ih građanima Zenice, kako gradonačelnik ne bi mogao ispuniti obećanje o jednokratnoj finansijskoj pomoći grada zeničkim rudarima od po 1000 KM. Ne zaboravimo da je taj isti Kasumović dva puta u Zenici sam do koljena potukao tu SDA.
Sjetimo li se najava štrajka prosvjetara Ze-Do kantona u decembru, zbog navodne namjere nove vlasti da ne isplati jednokratnu pomoć prosvjetarima, jasno će nam biti da je i to bio neuspjeli projekat SDA, čiji je pak direktor zeničke bolnice uskratio takvu pomoć svojim medicinarima, pa nikom ništa, jer ipak je to drugo.
I slijepac je do sada uvidio, da je SDA na sve spremna, samo da zadrži vlast! Ramazan je, pa se valja podsjetiti, kako je Vjerovjesnik Islama upozoravao svoje sljedbenike, da vlast ne daju u ruke onih, koji za njom silno i nezasitno žude!
Sigurno da Osmorka nije najbolja moguća vlast i još sigurnije da i oni prave greške i da nisu mirisno cvijeće, ali je to priča u kojoj nema prijetnji smrću, rušenjem države ili Potopom poslije njih, ukoliko oni ne budu vlast, a ipak je to velika razlika spram SDFA i njihove grčevite, katatone simbioze sa foteljama i ostalim «guznim» pozicijama.
