<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dženan Skelić: Izborni rekvijem

Nacionalizam na Balkanu se hrani nacionalizmom drugih i bez tih drugih nacionalizama uskoro bi postao suvišan.

16. august 2022, 11:11

Stoga, hrvatski nacionalizam treba srpski i bošnjački i obratno. Ovo je razlog zašto se lideri jednih nacionalizama tako često i srčano stavljaju u funkciju spašavanja drugih nacionalizama i njihovih lidera. Ovo ide tako daleko, da na momente postaje apsurdno i podsjeća na scene iz kultnog Alan Forda, pogotovo, kada učešće u tim nadrealnim odnošenjima uzmu i lideri naših nacionalno osvještenih susjeda sa svojim unutarbosanskim interesima i velikodržavnim projektima!

Jedini izlaz iz nacionalističkog ludila postdejtonske, decenijski dokazano disfunkcionalne nakarade skrojene po mjeri plemenskih poglavica i pratećih vračeva, u svjetlu demokratskih civilizacijskih tekovina zapadne kulture je građanski model u funkciji pojedinca, njegovih prava, sloboda, potreba i svih personalnih i kolektivnih aspekata razvoja, bez obzira na njegove identitetske specifičnosti!

Međutim, takva građanska opcija nije moguća sve dok su nacionalizmi, preko svojih nacional partija, u značajnoj mjeri zastupljeni na političkoj sceni, odnosno sve dotle dokle imaju potencijal formiranja postizborne vlasti. Svjedočimo decenijskom opstanku i može se sada već s pravom konstatovati, jačanju nacionalizama na Balkanu, uprkos, odnosno upravo kroz opštu socioekonomsku, društvenu i civilizacijsku propast, sa kojom evidentno stoji u visokoj pozitivoj povezanosti. Kapacitet nacionalističkih korpusa u političkom životu održao se kroz unutarnje i vanjske prijetnje, obično imaginarne i konstruisane, sa potencijalom incijalnog paljenja, prema potrebi, i stvarnog mehanizma sukoba, kroz dejstvo instaliranih i unaprijed programiranih terenskih postavki i njima pokretanih marioneta!

Te prijetnje, na kojima buja nacionalistička retorika i logika održive su sve dotle, dok se ne pojavi politička alternativa, koja je jasno, nedvosmisleno i bezrezervno percipirana od strane svih, kao istinski građanska i u službi pojedinca! Ovo je razlog zašto se svaku takvu pojavu beskompromisno napada ne samo od strane nacionalističkih krugova u BiH već i u okruženju! Tome mjesecima svjedočimo u odnosu, npr. službene Hrvatske i njenih medija spram SDP-a BiH i oko njega okupljenih opozicionih snaga!

Na meti udruženih nacionalizama je svaki simbol PROMJENE, bez obzira na kojoj je strani, ne prihvatljiva je bilo koja opcija, koju primarno krasi spremnost na suradnju sa drugima, minimalna mogućnost skretanja zajednice sa putanje propasti, po kojoj juri već decenijama! Tim sitnosopstveničkim, nacional-lažnjacima je najveća prijetnja bilo koja NADA, tračak mogućnosti da se povede dijalog namjesto monologa, ili nesebičan pristup u interakciji sa drugima i spremnost da se uloži neophodnu energiju u zajednički cilj.  Njima se pale alarmi na svaku poruku o PRAVDI, realno- životnom odnosu prema najranjivijim slojevima društva, njihovim potrebama i pravima ili ne do Bog konstataciji da postoje drugi sa drugačijom slikom svijeta!

Opšte- prihvaćena je ideja, kako izbore ne dobijaju glasači već brojači! Bojim se da je to daleko od istine! Draže bi mi bilo da je to tačno, jer bi ove tri decenije ludila, kontinuiranog odabira propadanja namjesto napretka, imale puno više smisla i bile puno manje strašne! Da je to istina, bila bi to bolna ali dostojanstvena pozicija, pozicija sužnja, što sa dna upire pogledom ka zvijezdama, okovan u lance i tjeran kandžijom, ali gord i ponosan, sa idejom slobode u srcu, u iščekivanju trenutka, kada će se uspraviti! No, daleko je to od istine. Istina je bolna i bremenita, u isto vrijeme jednostavna i krajnje kompleksna, a da se svesti na konstataciju, da mi sami sebe držimo u lancima bijede već decenijama, prizivajući promjenu jezikom, a rukom potvrđujući politički status quo od izbora do izbora.

Odabiremo svoju decenijsku agoniju i potvrđujemo je iz ciklusa u ciklus, zbog straha od «drugog», jer se ko biva, samo nacionalizam može usprotiviti drugom nacionalizmu!

Biramo da propadnemo, u suludoj radosti tuđem propadanju, svjesni da smo izabrali svoj kraj, smijemo se mogućnosti, da ćemo prije toga vidjeti kraj svojih «neprijatelja», ubjeđeni da su nas ubijali, silovali, mučili Srbi, Bošnjaci, Hrvati, a ne zločinački monstrumi i ratne zvijeri, koje bi to isto i svome narodu činili, da su imali priliku, a neki i jesu činili, prisjetimo li se Cace i njegovih zločina nad sarajevskim ponajboljim sinovima.

Biramo kako smo decenijama birali, da ne bi sami sebi morali priznati, da smo bili glupi, da smo ispali naivni, da nismo imali pojma tad kad smo vjerovali kako sve znamo najbolje. Biramo isto da se ne bi suočili sa istinom vlastite propasti sadržane u činjenici da smo bacili trideset godina života, čisto iz inata.

Držimo se nacionalizama, jer smo prava sjećanja o ratu zamjenili lažnim, koja su nam «instalirana kao ummetci u glave», pa smo zaboravili da su državu odbranili ulični mangupi u tenama, sportisti velikih srca, samozatajni, gotovo nevidljivi divovi iz sjene, što su se nakon bitke vratili u svoje male živote u kojima smo prestali da ih primjećujemo. Nije ovu državu odbranio nacionalizam, već ljudskost i solidarnost. Nacionalizam ju je razvalio, izjeo je iznutra, rastočio joj bilo i rasuo njeno sjeme diljem svijeta kroz odlazeću mladost. Izbrisana su nam sjećanja na našu braću drugih nacija, sa kojima smo skupa patili, gladovali, gorili i sagorili na braniku domovine! Tužno je to, kako lako smo prestali biti ljudi, koji mogu sve, pa čak i goloruki protiv tenkova, jer su im srca čista, neokaljana, duše nezadojene mržnjom i sa mjestom za sve. Oni ljudi, koji smo bili prije rata i u toku rata, sa ovim ljudima, koji smo postali, nikada kafe, kave ili kahve popili ne bi!

Držimo se nacionalizama, jer nam je neko sa mimbera ili crkvenog oltara rekao, kako su nacionalizmi sačuvali vjeru i da su oni još uvijek jedini čuvari vjere. Zamagljen nam je vid kroz sumanute ideje lične, nacionalne i vjerske bitnosti i veličine, pa zaboravljamo da su kroz decenije komunizma tu vjeru očuvali naši stari, djedovi što su slomljenih tijela od teškoga rada, na sedždu padali pred očima unuka, ili skrušeno molili krunicu u kutu trošne sobe, pokraj kreveta. Nacionalizmi su tu vjeru uništili, pojeftinili je, oduzeli joj autentičnost, iskrenost, učinili je poželjnim pomodarstvom, instant programom na koji se prebaciš jednim klikom, namjesto da u tebi od sjemena klija i zri, pružajući decenijama grane ka nebu, sa korijenjem duboko u tvojoj nutrini!

Pola ljudskoga vijeka smo bacili, potrošili na izbor, koji ne daje, na kartu, što ne dobija, uporno birajući isto, kao kockar čija izvrnuta logika naginje ideji, kako kad tad mora dati. Ubilo nas «vađenje», pa smo na veresiju budućnost zamjenili prošlošću!

Teško je priznati sebi da si pogrešno živio, da si pogrešno ulagao, da si protratio nasljedstvo na tuđe snove! Teško je i bolno i zahtjeva puno snage suočavanje sa takvim teretom, sa priznanjem vlastite ludosti i ovisnosti o tom hazardu ponavljanja greške za greškom u vjeri da će se konačno greške posložiti u pravi, uspješni niz, ali je još bolnije ako taj kockarski dug prenesemo i na živote naše djece, usljed nespremnosti da se suočimo sa sobom i priznamo sebi, ko smo i kakvi smo!

Bacili smo svoju mladost! Neki su sve te naše mladosti višestruko proživjeli zahvaljujući našoj ludosti i potrebi da tu ludost slavimo i veličamo kao viziju. Nije li vrijeme druže, da se prestaneš valjati u blatu i vlastitom izmetu, kao veselo krme? Vrijeme li je da konačno krenemo dalje!?

Uspravi se i otresi ta govna i smrad nacionalizma sa sebe, pa kreni konačno ka zvijezdama, barem korak ili dva, ne bi li oni, što iza tebe kroče, pratili taj novi trag, što vodi u neko bolje sutra!