Lijepo li je kad ti klikću, kad aplaudiraju, uzvikuju
tvoje ime, kad te žele i podržavaju mase, kad te vole više nego te voljela
rođena mati! Nema ništa čudno u toj ljubavi prema moći, uticaju, vladavini nad
mnoštvom! Ona je prirodna, obična, prisutna već kod malene dječice! Moja kći
ima tek 21 mjesec, a lice joj se ozari kada uzimam jednu po jednu figuricu
«little peoples», pa različitim glasovima uzvikujem njeno ime i da je hoćemo za
princezu! Od svega toga što uzvikujem moje dijete zna vjerojatno samo za svoje
ime i pozitivnu euforiju u vezi sa njim, ali se tako brzo na to «navukla», da
sada ona, kad niko ne gleda to isto radi sa figuricama, mrmljajući nešto uz
svoje ime, sva u transu pod navalom bujice dopamina i endorfina!
Razumljiva je tako ta žudnja za moći naših političara i
njihovih posilnih, ovisnost koju su ka vladavini razvili, jer opija to kad si
gospodar ljudskih sudbina. Najsnažniji afrodizijak je gospodarenje životom i
smrću druge jedinke! Zato destruktivne psihopate siluju, muče, ubijaju
doživljavajući pri tome ekstazu često prožetu seksualnim zadovoljstvom! Nema te
droge koja može dati takav osjećaj kakav daje moć! Ne čudi stoga ta predana
ljubav prema foteljama koju susrećemo decenijam, stoljećima, kod naših
vlastodržaca!
Ono što čudi je spremnost običnog čovjeka da služi tom
gospodaru kojeg je sam sebi izabrao! Spremnost da prihvati laži pod istine, da
povjeruje u bajku o vlastitom životu, kao da taj život ne živi, pa mu je moguće
servirati izfantanzirani prikaz neke zbilje, koju mu «njegov» moćnik kaže, da
je istina o njegovom postojanju! Čudi kad vidiš kako ljudi klikću na izjave
Izetbegovića o tome, da Bošnjaci nikada nisu bolje živjeli! Klikću ko da su sa
druge strane Univerzuma, ko da ih se ta laž ne tiče, ko da će se dovoljno puta
ponovljena nebuloza pretočiti u smislenu zbilju!
Turci su ova podneblja nazvali Balkan, kao sintagmu o
zemljama krvi i meda, blagostanja i patnje, i čini mi se da su slutili negdje u
svom kolektivnom nesvjesnom da ovdje preživljavaju narodi skloni sado-mazohizmu,
koji sami produciraju patnju da bi u njoj uživali, da bi se divili svojoj
sposobnosti, da i nemoguće okolnosti nadžive! Zagrebeš li po površini našeg
kulturnog postojanja već ispod prvih pokrova svakodnevice naići ćeš na
beskonačne slojeve patetike, potrebe za tugom i oplakivanjem propuštenog, na
žal zbog prolaznosti, na nesretne i neuzvraćene ljubavi! Naš Romeo se nije
ubio, već osakatio pijenjem i kafanskim životom, jer ga je Julija odbila!
Naša tragedija je uvijek utkana u ulogu žrtve, odbačenog,
neshvaćenog, napuštenog, usamljenog, neprihvaćenog! Nema tu pokušaja da se
život upravi u željenom smjeru, pa opjevavanja tog neuspjelog epskog pokušaja
ili realiziranog cilja dosegnutog krajnjom žrtvom pregaoca, već je to uvijek
opjevavanje predaje bez pokušaja otpora, tkanje poetike metaforama životnih
vihora što nas «nose poput slamke putevima i stazama nepreglednim»!
Nije to poetika ni slična onoj koju nalazimo uklesanu u
stećke naših predaka, ponosnih gorštaka zabodenih u brisani prostor, čijim
silama prkose! Nema tu ni sjene izrugivanja prolaznosti, životu i smrti, tako
specifičnog za naše srednjovjekovne didove! Kulturalno smo iščupani iz svoje
prirode i presađeni u neku tuđu, nama stranu, ali koju smo čini se tako snažno
prigrlili da smo se unutar sebe zagubili! Od slobodarskih pretvoreni u
kmetovske sitne duše, ugasili smo oganj i utišali vjetar u našim genima,
umjesto lutanja po vrletima izabrali put na kojem se služi! Narod bez
gospodara, počeo je da služi svima, koji su na svoje glave stavili «krunu»!
Zemlja Bosna, kraljestvo neposlušnih i nepodobnih, svojih
i ničijih, sklonište za sve čija je duša ispunjena prkosom i inatom, čiji je um
otporan na pritiske i sugestije, poklekla je pred dvorskim igrama najprije
Vatikana a zatim i Otomanskog carstva, navukla se na igre moći, na «igre prijestolja»,
i sve do danas taj košmar živi! Zaboravili smo šta smo i koja nam je suština!
Povjerovali smo u to da prije toga nismo ni postojali! Znali su crkveni oci i
poslije njih Osmanlije kako ovladati prkosnim gorštacima! Zavadiš ih i okreneš
jedne protiv drugih! Nekog od njihovih im staviš za vladara! Samo sam sebe može
gorštak porobiti! Tako smo sami sebe, stoljeća unazad, okovali, sužnjima
načinili i nikako da iz te uloge izađemo!
Neki će početi na ovaj tekst pričati o nacijama i
vjerama, ali nema njih u ovom razumijevanju naše sudbine! Sve je to došlo
poslije, kad smo već postali sluge namjesto slobodnih ljudi! Svaka ta odrednica
se samo kalemila na već slomljeni duh čovjeka, koji je u sebi zagušio kosmički vjetar
zvjezdanog beskraja, pa počeo pepelu i prašini da služi!
Hej moj narode, koji sebe nazivaš imenima raznim prema
ogništima kojima služiš, Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, probudi se, sjeti se
vremena kada si bio slobodan čovjek, koji gospodari ovim vrletima, koji sebi
bira vođu među istima, najmudrijeg starinu, što robuje samo sjećanju uklesanom
u spomenar vremena!