Ako se prisjetimo početka Dodikova
političkog uspona, niko na osnovu njegovog tadašnjeg govora, ponašanja, stavova
i mišljenja nikada ne bi niti posumnjao, da bi se mogao izroditi u četnika,
kakvim ga danas doživljavamo! Prvobitna verzija Dodika, bila je prva srpska
politička figura, koja se javno odrekla ratnih zločinaca, priznala genocid u
Srebrenici i uputila javnu ispriku Bošnjacima za svu nepravdu, koja im je
nanešena od strane srpskih vojnih formacija u toku rata devedesetih! Dodik je
bio čovjek sa političkom pozadinom u predratnim reformistima Ante Markovića,
nemilitantan u toku rata, pomirljiv nakon njega!
Pa kako je onda postao čovjekom, koji
razvaljuje BiH, otcjepljuje RS, ne priznaje institucije države, pljuje po svemu
bosanskom, vrijeđa i napada, omalovažava i podcjenjuje prije svega Bošnjake i
njihove političke predstavnike?
Kako je od reformiste, demokrate i
socijaliste, Dodik postao četnik?
Odgovor je jednostavan. Dodik nije
postao četnik! Dodik je političar iz RS, koji je u odnosu na sve ostale u
najmanjoj mjeri četnik i nacionalista! Naspram Stanivukovića, Trivićke,
Vukanovića i sličnih, dodik ne da nije četnik, već je Titov pionir!
Ali gdje je nestao onaj susretljivi,
tolerantni, nagodni, pomirljivi političar sa početka Dodikove priče? Sklonio se
u stranu, kako bi njegov alterego zaigrao drugačije uloge na političkoj sceni!
Dodikova prividna radikalizacija, čije posljedice po funkcionisanje države nisu
nimalo prividne, nastala je kao odgovor na krajnje autističnu bošnjačku
politiku pod palicom SDA kadrova, a prije svega Bakira Izetbegovića.
Kada vam čovjek dođe sa pruženom rukom
i kaže sve što ste željeli da vam napokon neko kaže, tada je za očekivati, da
gradite odnos povjerenja, uzajamnog praštanja, uvažavanja, tolerncije i
stvaranja zajedničke budućnosti! Nasuprot tome «bošnjačkom rukovodstvu» to nije
značilo ništa, već su nastavili sa zatezanjem odnosa, pozivanjem na prošlost,
pozivanjem na krivicu, iskazivanjem stalne sumnje u zle namjere druge strane,
isticanjem zle prirode i zločinačkog gena u cijeloj jednoj naciji, kojoj je
pripadao taj isti Dodik, koji realno rečeno nikada nikome od Bošnjaka nikakvo
zlo nije nanio! Višestruko veće je zlo Dodik nanio svojim sugrađanima i
sunarodnjacima nego Bošnjacima! To je činjenica!
Time je to bošnjačko rukovodstvo sebi
obezbjeđivalo ulogu čuvara i branitelja vjere i nacije, svetih ratnika na
bastionu otadžbine! Sve je to bila igra i jeftino glumataranje, ali je palilo i
kako stvari stoje još uvijek pali i vjerovatno će paliti još decenijama!
Glumataranje ili ne, akcija zahtjeva reakciju, kako bi se sačuvao obraz svoje
nacije, te je Dodik htio, ne htio, morao napraviti zaokret, od reformiste,
demokrate i socijaliste, od nesuđene uloge Willy Brandta, ka ulozi minijaturnog
Šešelja, bez doktorata i govorne mane!
Narodi i jedne i druge strane, tako
postadoše taoci decenijskog ludila, u kojem je sve stalo sem vremena, u kojem
sve propada osim vlasti, iz kojeg svi normalni gledaju da odu u neke druge,
manje «naše» zemlje!
Normalni gledaju da odu, a nenormalni
gledaju, kako da dokažu da su oni i «njihovi» u pravu, a da su ne-oni i
ne-njihovi, ne samo u zabludi, već i decenijama na pogrešnoj strani povjesti!
Izbori pokazuju, kako Bošnjaci, Hrvati i Srbi misle, onako kako govore njihove
nacionalne partije i nacionalistički lideri, bez obzira na to, da li ti lideri
i te partije doista misle, to što govore!
Kao neko ko želi biti neutralan i
objektivan posmatrač, moram zaključiti, kako je najveći uzrok nefunkcionisanju
države BiH, nespremnost Bošnjaka i njihovih lidera, da prihvate činjenicu, da
je rat okončan bez pobjendika, da Dejton ne podrazumijeva to da oni, koji imaju
više ratnih žrtava, zbog toga imaju veća postratna prava na državu ili da
vrijede u moralnom smislu riječi više od onih drugih!
Lako je shvatiti, da običan čovjek to
doživljava, kao veliku nepravdu, ali bez obzira, kako to velika nepravda bila,
moramo je prihvatiti, kako bi krenuli dalje! Mora stati potkusurivanje staro
tri ili deset ili pedeset decenija! Svaki i svačiji krvnik treba biti proglašen
krvnikom i da za to odgovara, a svaka i svačija žrtva mora biti doživljena
žrtvom i da se njen bol poštuje!
Mogu ja prihvatiti da neko ne može
preći preko svoje boli, gubitka, patnje, ili da ne može zatomiti i progutati
svoju mržnju, ali nek ne laže onda, kako voli domovinu i da svu tu mržnju,
govor zla i ratno-huškački poklić, samo zbog domovine čini!
Čini to, jer nosi u sebi klicu zla!
Njome sije zlo u drugim ljudima!