Postoje pak neki veliki ljudi sa
kojima sam imao želju da se upoznam i družim, a nisam. Jedan je bezvremenski
Đole, za kojeg je kasno, jer sam propustio par prilika da sjednem sa njim prije
nego je otišao da na nebu igra preferans i ajnc. Za njega znam sigurno da ne bi
iznevjerio veličinu čovjeka u veličini umjetnika. Drugi je Dežulović za kojeg
se kunu da je čak bolji čovjek nego li što piše, ako je tako nešto uopšte
moguće, jer baš piše. Možda sa njim još i bude prilike pa sjednem. Možda tada
ja budem onaj, koji je podbacio, kao insan u odnosu na sliku, koju prodajem
svijetu.
Kada odu velikani pera, lopte, duha,
pjesme, sjednu tad mnogi da im odaju počast, da se sjete njihove ostavštine,
traga, zadužbine. Raspišu se i progovore slaveći njihove živote kroz bezbroj
puta ponovljene anegdote ili nikada ranije ispričane priče u kojima su eto
sasvim slučajno baš i oni uzeli učešće, te na taj način urezuju i svoje
postojanje u sjećanja o slavnima.
Naučeni smo da upravo tako olako stavimo
znak jednakosti između velikih i slavnih. Nekako pri tome zanemarujemo
činjenicu, kojoj svakodnevica svjedoči, o tome da postoje nepoznati veliki,
mali a veliki. Nekakav imaginarni, apstraktni prostor saživota napukne i pokaže
prazninu kad odu slavni veliki, ali se ta praznina uskoro popuni drugim
čarobnjacima, novim čudima, učešćem u nekom primamnjivom zajedničkom snu u koji
možemo pobjeći barem na tren, ostavljajući obični život i njegov truli svijet
iza nas.
Kad mali veliki odu, iza njih ostane
konkretna praznina u konkretnom mikrosvemiru, u toj oglodanoj zbilji, što smo
je u kontinuitetu dijelili sa tim čudom od ljudi, sa tim običnim čovjekom, koji
nije bio obdaren da stvara magiju i čaroliju, kojom će nas odvojiti od bijede
postojanja, već je sam bio čarolija, magija, plamen na kojem se svako mogao
ogrijati.
U mahali u kojoj živim, u četvrtak je
otišao jedan takav običan mali čovjek nakon kojeg naše danas više nikada neće
biti isto. Nije on bio neko, ko pripovjeda niti zabavlja. Nije bio niti nešto,
Bog zna kako, upadljiv. Nije bio posebno pričljiv, niti se znao iznimno šaliti.
Bio je običan, ali sve samo ne običan.
Svi su ga znali pod nadimkom Cice i
vjerovatno da su samo rijetki znali kako mu je ime. Nakon prvog kontakta i par
riječi koje razmijenite sa njim imali ste osjećaj, kao da ste se oduvijek
znali. Mnogi će reći kako nije bio ni po čemu poseban, ali su se u njegovom
okruženju svi brzo osjećali posebnim. Činio je uvijek sve, kako bi drugima bilo
ugodno i udobno. Vodio je poslove kafea Pasage, u kojem ste doživljavali,
zahvaljujući njemu, kao da je to vaš domaći ambijent. Uvijek uljudan i na poslu
i na ulici, sa osmjehom, toplo, nenametljivo, često kao nevidljivi duh iz boce,
koji osjeti vaše šta, kad, kako i koliko i bez da ste vi toga bili svjesni.
Lično vjerujem kako je on oduzimao teret i tegobu sa pleća drugih i gutao je u
sebe. Vjerujem da je to ono što te Divne, Dobre, pokosi prije vremena, u
njihovoj spremnosti da budu dobri svima osim sebi.
Dobrodušnost je bila njegova magija, a
nenametljivost i ljudska toplina, njegov vječni perfomans. Kažu da nikada u
životu nije opsovao, a bio je kafanski čovjek, prijatelj kapljice i dočekivanja
zore na nogama. Oni što ga bolje znaju se kunu da nikada nikoga nije uvrijedio,
niti na nekoga povisio ton. Mog je psa uvijek dočekivao sa keksićem a mojoj
najmlađoj kćerkici uvijek bi kupio Kinder jaje kad bi naletio na nju u
prodavnici. Zamisli takve manire od čovjeka, koji je svojih pola vijeka gotovo
u potpunosti potrošio u kafani.
Taj dan, kad je otišao Cice, pripremio je
sve u kafiću za rođendan svog školskog druga, organizovao sve oko posljednje
svirke uživo, te pošao do Konzuma da kupi svjećicu za tortu. Otišao je za kasom
plaćajući račun. Valjda, da ne bi pao tamo u kafeu i pokvario pripremano
slavlje.
Naša mahala sigurno neće biti ista, dok
ne dođu neki novi klinci. Možda među njima bude i neki novi Cice, dobra duša,
melem za životne rane.
Često su mali veći od velikih, samo što
ne vidimo dok su tu, jer ne znamo, kao oni, srcem gledati.