Imao je jedinstven pečat kako na daskama pozornice tako i na asfaltu svakodnevice, očito i prečesto uronjen u žudnju za životom i tragediju vlastite kreativne nedorečenosti, neimanja prostora u kojem bi zamahnuo krilima i izdigao se iznad kaljuže u kojoj smo svi završili nestankom velike scene zajedničke države Jugoslavije.
Spadao je u red onih, koji su nestankom Jugoslavije zaustavljeni u naletu, poput dugog niza drugih talentiranih nosilaca izvrsnosti, što su svedeni na banalnosti novih retorika i narativa, nabujalih nacionalizama i lokal patriotizama svedeni na mjeru u kojoj se ne mogu kretati, u kojoj su sputani, natjerani da sa orlovskim krilima žive u kokošinjcu. Dijelio je Burina tako sudbinu Kerbera, Lauševića, Nemoguće Vruće, Regine i mora drugih, čija poetika življenja i umiranja nije sagorila eksplozijom hiljade zvijezda, već se sgasla tinjajući, ugušena nedostatkom zraka.
Svijet na koji je sveden Burina nakon rata, bio je prostor betoniranog dvorišta ispunjenog recikliranim plastičnim otpadom. Možda bi se u tom svijetu snašao Warhol, ali Burina nije, možda stoga što nije mogao, možda jer nije htio, ili jednostavno iz inata birajući je put boemskog propadanja.
Kad god bi se sreli, obećavali smo napraviti poetski omaž našem zajedničkom prijatelju Ziki (Zilhad Ključanin), ali je to bila ideja puno ljepša, moćnija, sjajnija, mirisnija i raskošnija u priči, podsjećanju, obećanju, nego što bi se mogla ozbiljiti u nekoj realizaciji, te je ostajalo tako u šaputanju, slutnji, kao da je čekala da bude kasno. Ključanin je često govorio o njihovim studentskim danima, ispunjen sjetom. Ta su sjećanja bila biljeg utisnut duboko u njegovo stvaralaštvo.
Sjećanja i jesu jedino što od života imamo. Po njima mjerimo, važemo naše živote i živote drugih.
Burina je za sobom ostavio tovare tih sjećanja u drugim ljudima, iako je u prknu bosanskog mutvaka šćućuren, skupljenih krila kljucao sjeme života. Šta bi bilo da su ga pustili da raširi moćna krila?