Često se može čuti kako: «Narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje», te da je vlast onakva kakav je narod kojim vladaju! Daleko su takve konstatacije od istine, te će prije biti obrnuto, odnosno da je narod onakav kakva mu je vlast! Kada prosječna balkanska obitelj, prebaci mjesto prebivališta na neku europsku destinaciju, očas se počne ponašati poput svake civilizirane obitelji. Zakoni i običaji društvene zajednice u kojoj su se obreli promptno je oblikuju u skladu sa svojim uzusima i normama! Čim se pak, makar i privremeno nađu na Balkanu, naši naturalizirani Europejci, banalnim stupanjem na tlo zemalja «krvi i meda» dožive trenutnu transformaciju u «Smogovce»! U ovom kontekstu svaki pokušaj branjenja i zastupanja teze o prirodi naroda iz koje niče nakaradna vlast, biva neodbranjiv pred sudom zdravog razuma.
Narod je usklađen sa vlašću sve dok ne dođe vrijeme da tu vlast spali, giljotinira, u kulu od lobanja ugradi ili na bandere povješa.
U toj usklađenosti, on se ponaša kako ga zakonski ili običajni okviri usmjeravaju. Ako je zakonski dozvoljeno biti fašista a običajno poželjno, prirodno je da će narod, kao svako nedozrelo biće krenuti u pravcu takve prakse. Trebamo znati da je svaki narod vječito dijete u procesu socijalizacije, instrumentalizirano obrascima zaprijećene kazne i naslućene nagrade, u potrazi za uzorima, modelima demonstrirane, očite moći, koju će oponašati, kako bi joj kroz sličnost postalo srodno, a time i blisko, te reflektiralo u sebi dio te moći, po principu koji kaže: «Ko je blizu vatre i ogrijat će se»!
Vlast je u očima tog djeteta njegov roditelj, tutor, staratelj, izvor regula i pravila, preslika božanske figure na zemlji! Zato je crkvena vlast tako prirodan okvir vladavine, jer objedinjuje manifestacije obećanog susretanja sa Bogom i dosezanje njegove blizine kroz predodređene zastupnike, koji u Njegovo ime vladaju nad zemljom, dok ON gospodari Nebom!
Vlast kao nadpersonalni transcedenti Bitak u očima «evolucijski nedovršenog čovjekolikog majmuna» predstavlja oblik postojanja najbliži «savršenom čovjeku» ili ti «gotovo pa obogotvorenoj verziji» smrtnog Bića prokletog spoznajom vlastitog usuda prolaznosti i neminovnosti nestanka! Stoga imitacija te vlasti i ljubav prema njoj imaju nadnaravni karakter i mističnu auru. Moć nikada nije isključivo svjetovne prirode već uvijek u sebi nosi barem sjeme mistike, sjenu koja podsjeća na šamanistička pravremena.
Što je moć veća to iluzija «obogotvorenosti» dublje prodire u pojedinca koji je prakticira, kao i one nad kojima je prakticira! Nepredvidiv je trenutak u kojem rulja posegne za objektom moći kako bi ga rastrgla i progutala, mumljajući kanibalističku mantru o zadobijanju moći kroz proždiranje njenog posjednika. Nemali je broj povjesnih trenutaka u kojima čovjek ubija boga u ekstazi obožavanja njegove kosmičke veze sa Tvorcem!
Po pravilu ti božanski vladari nikada ne slute mogućnost takvog ishoda. Poput Marije Antoanete, koja se na putu ka giljotini izvinjava đelatu što mu je stala na nogu, svaka se vlast u tolikoj mjeri odvoji od realnosti da niti na rubu propasti ne nazire ponor kojem hrli svakim sljedećim korakom. Što je božanstvenija njena pozicija to je bliže usudu žrtvovanja u kojem će brojanje vremena krenuti od nule, jer su se «planete vratile svome poretku» primarne raspodjele moći rasute marginama destruktivnog haosa koji će izroditi «novi red»!
Nasilna vlast stvara nasilno društvo nasilničkog naroda koji će se na poslijetku samouništiti u pokušaju očuvanja iste društvene strukture sa novom raspodjelom uloga! Nemoralna vlast oblikuje nemoralno društvo, jer promovira sistem vrijednosti, koji joj omogućava egzistenciju nemorala bez sankcija! Takav sistem akumulira nepravdu, a time veže ogromnu količinu mentalne energije koja u konačnici mora eksplodirati, jer nema neophodni ventil koji bi kroz, barem sporadična zadovoljenja pravde, smanjio povjesnu tenziju udaljavanja društvenih slojeva i njihovog konačnog razdvajanja na sloj moćnika i «nemoćnika», koji oba neutješno žude za onom moći koju još ne posjeduju!
Narod kao dijete koje uči o velikom, nepoznatom svijetu, zrcali se u svojoj vlasti, tražeći u prirodi sličnosti, komparativnu mogućnost umanjenja razlike do mjere neprepoznavanja. «Ono smo što jedemo», kaže antička mudrost sluteći sve historijske trenutke u kojima će kanibalistički poriv za moći proždiranjem nosioca iste, doći kao najviši čin ljubavi prema modelu identifikacije, kojeg više nije dovoljno imitirati već je neophodno postati on, odričući se sebe!
Čaušesku, Sadam Husein, Milošević samo su novovjekovni podsjetnik na pravilo prema kojem žrtva postaje klon svoga zlostavljača, okrećući multipliciranu kopiju protiv individualnog orginala.
Postali smo loši ljudi, jer su nam vladari takvi! Postali smo nemoralni, licemjerni, lažljivi, nepouzdani, zli, nadobudni, silni, ogavni i odurni, jer su nam gospodari takvi! Postali smo pogani, polupismeni, bezosjećajni, sebični, izopačeni, drski, odvratni i samoživi, jer su nam vođe takve, a kakvi smo mi i ONI, takav svijet stvaramo i tako nove generacije odgajamo i takva će nam biti budućnost i naša sudbina u njoj!
Ili to, ili ćemo prestati biti poslušni i usklađeni sljedbenici i imitatori!
Napravi onakvu vlast kakav narod želiš da budeš i kakva djeca tvoja želiš da budu i kakvu budućnost sanjaš i u njoj svih nas sudbinu! Budi gospodar svojih izbora! Odaberi slobodu, jednakost, pravdu i bratstvo! Biraj svijet po mjeri naše djece! I pored tolikih virtualnih, jedan još uvijek život živimo!!!