Ne želim donositi svoj sud o opravdanosti oslobađajuće presude izrečene osumnjičenima u predmetu vezanom za smrt Dženana Memića, jer nisam niti pravni ekspert, niti imam uvida u relevantne dokaze prezentirane u tom procesu. Međutim, ono, što kao svaki običan građanin imam pravo zaključivati i bez pravne diplome, jeste, da u ovoj državi niko nikada, kada su okrivljeni pripadnici vladajuće klike, nije bio kriv! Nikada niko od tih gospodara života ili kako ih je primjerenije u Bosni nazivati, gospodara smrti, nije ni za šta osuđen!
Ovo je država u kojoj su osuđenici isključivo neka bedinja, koju nije imao ko da zaštiti, ili koji nisu imali dovoljno moći ili kapitala da se sami zaštite!
Svaki stanovnik ove države, s pravom može ustvrditi, da društvo u kojem su bogati i moćni, kao i njihove suradnici, uvijek nevini, nije ništa drugo do društvo korupcije, sprege kriminala i pravosuđa, društvo nepotizma, mita i zloupotreba pozicija, trgovine uticaja, društvo privilegirane elite čija moć lebdi iznad institucija zakona i društvenih alata za zaštitu i provođenje pravde!
Tamo gdje nema pravde, tamo nema niti države, nema Boga, niti slobodnog čovjeka! Tamo gdje niko ne ustaje protiv nepravde, tamo nema bogobojaznog čovjeka! Tamo gdje se nepravda guta, tu je čovjek sam pristao da bude rob!
Svaki čovjek u sebi nosi svog boga! Nosi u sebi sliku, savršenog bića, kakvim ga on u svojoj prirodi i granicama svoga uma može zamisliti! Svaki čovjek stremi tome da se što više približi tom zamišljenom idealu! Očito je kako taj ideal u umu bosanskog čovjeka ne odlikuje pravednost! A bog, koji nije pravedan i nije Bog, barem ne monoteistički Bog na kojega se pozivamo!
Test pravde je test na kojem su pale sve floskule novootkrivene religioznosti devedesetih i na njemu se razotkriva svo licemjerje prohujale tri decenije!
Upravo svjedočimo, zazivanju božije pravde, na svim društvenim mrežama i sa svih strana, nakon presude u slučaju Memić, a to zazivanje se ne može nazvati ničim drugim do pečatom licemjerja, jer predstavlja dozivanje božanskog epiteta, koji nismo u sebi otkrili, božijeg djelovanja na koje sami nismo spremni! Kada se kaže, kako: «Bog pomaže hrabe!», upravo se želi poručiti, kako je čovjek taj, koji svoju sudbinu mora uzeti u svoje ruke, barem pokušati, pa se u tom pokušaju nadati potpori! Čime je onaj, koji se predao zloj sudbini, zaslužio spas? Čemu se može nadati kukavica kad zaziva božiju pomoć? Šta očekuje licemjer «od Boga», kad je njegov unutarnji bog prevrtljiv i snishodljiv, uplašen i bijedan?!
Nisu velikani ljudske misli bili protiv vjere, niti protiv Boga, već protiv ljudske percepcije i tumačenja i jednog i drugog! Bili su svjeni koliko nesreće, zla i patnje može donijeti pogrešan, iskrivljen odraz Božanske prirode u ljudskoj nesavršenosti, kukavičluku, podlosti, bahatosti, licemjerju, frustraciji, prizemnosti i iskompleksiranosti, začinjenima ljudskom glupošću i spremnošću da slušaju i slijede. Ako ne možeš u drugima vidjeti ništa više od onoga što u sebi nosiš, kako očekuješ da u božanskom vidiš više od vlastitog odraza?
Ne zazivaj zato božiju pravdu, jer na nju imaju pravo samo oni što je u sebi nose i koji je žive i koji su za nju spremni umrijeti! Tvoj strah je tvoj gospodar, a svome konforu se moliš i prinosiš žrtve, te nemaš prava na to, da prizivaš intervenciju, tamo gdje nisi spreman, da pokreneš svoje dupe, ustaneš od tastature, pa potražiš zadovoljenje pravde!
Nije tragedija porodice Memić ni prvi niti zadnji test na kojem si pao, na kojem si obgrlio boga prizemnih potreba, boga straha i zebnje, boga robovanja i služenja, boga izdaje i laži, boga pasivnosti i destrukcije, boga umiranja i nestajanja!
Možda je ovo, što te okružuje, upravo pravda za koju se moliš, jer je takav bog pravde kojeg u sebi nosiš!
