Prvi je udžbeničkog karaktera. Naime, u
mome naselju se nalazi jedna od najpitomijih knjižara u koje sam ikada ušao.
Moje najmlađe čeljade redovito, kad god ima priliku, vuče u tu knjižaru kao u
Diznilend! Još je malena, ima tek dvije godine, pa joj je taj svijet šarenila i
slikovnih prikaza prozor u uvijek novo i nepoznato, fascinantan i nadnaravan
put transcedentnog iskustva, koji omađija i ponese, baci u trans i opšte
uzbuđenje! Prirodno, da je na tom obilasku pratim u stopu! Čekajući da ona
odabere prikladnu knjižicu za djecu, obično razgledavam naslove za odrasle!
Prošle sedmice, te naslove za odrasle nisam mogao dohvatiti okom jer je prostor
osvojila brigada školskih naslova udžbeničkog i priručničkog karaktera!
Ne lezi vraže! Ko traga za temom i u
hali je nađe, pa što ne bi u gomili udžbenika!?
Pogled mi zakova naslov udženika!
«Vjeronauka»!
Baš «Vjeronauka». Ni islamska, ni
katolička ni pravoslavna, ni budistička, ni džainistička, ni manihejska, već
samo i jednostavno, izričito i nedvosmisleno: «Vjeronauka»! Upališe mi se
bezbrojni upitnici nad glavom, kakvi se inače pojavljuju u stripovima, a umom
prostruji pitanje o značenju takvog naslova, o pitanju svih metaznačenja, svih
utkanih, u sjeni «mi i drugi» naslučenih poruka, motiva, htijenja i namjera!
Šta poručuje naslov «vjeronauka» bez prefiksa, bez doznačavanja koje
ograničava?
Da li taj označitelj u sebi sadrži
poruke, koje neko poput mene sluti, barem svedene na sljedeće:
·
Postoji samo jedna
vjera i to «naša», pa samim tim postoji samo jedna istinska vjeronauka o toj
jedinoj pravoj vjeri. Sve ostale vjere su lažne te treba ignorisati činjenicu
njihovog postojanja!
·
Ovo je naš grad,
naš entitet, naša država u kojoj smo samo MI ili bi barem tako trebalo biti, pa
ako se pravimo dovoljno sljepi i gluhi za postojanje drugih, valjda ti drugi
shvate da ovdje ne trebaju postojati i napokon potpuno odu! Mi koji smo jedini
«s punim genetskim» pravom na državu, smo jedne jedine prave vjere i stoga je
nepotrebno preciznije definirati vjeronauk kojem je namijenjen udžbenik, što ga
je odobrilo «naše» Ministarstvo obrazovanja, koje nema razloga iskazivati bilo
kakav senzibilitet za druge, jer drugi, prirodno, nisu naši, te ne zaslužuju i
ne zavrijeđuju empatiju!
Da bi se na vrijeme ogradio, od bilo
kakve manipulacije zlonamjenog čitatelja, imam potrebu istaknuti, kako duboko
vjerujem, da se sporni udžbenici «Vjeronauka», redovito dešavaju ili jesu
pravilo i drugih, tamo gdje su oni «većinski» ili postoji tendencija da budu!
Ovaj incident je pokazatelj tendencije ka isključivanju, ignoriranju i negiranju
drugog i vodi u samoizolaciju.
Drugi incident se desio u kontekstu kontinuiteta
dolazaka predsjednika Turske u BiH u toku izborne kampanje, kako bi se pružila
bezrezervna podrška «bratu Bakiru» i njegovoj privatnoj partiji! Ne samo da je
postalo pravilo i norma to da Erdoan, za razliku od Vučića i Milanovića, ima
puno pravo da se miješa u unutarnje stvari BiH, već smo sve češće svjedoci da
se taj isti Erdoan poput sultana otomanske imperije postavlja kao nadređeni
bosanskoj ulemi ili barem onome što mi oficijelno pod ulemom podrazumijevamo. U
posljednjoj epizodi serijala «svilen gajtana», se tako sultan obratio
okupljenoj ulemi u Saraj- šeheru, te ih očinski izgrdio za nedostatnu podršku
«bratu» Bakiru. Pored toga je upozorio na činjenicu kako smo upravo mi Bošnjaci
«bedem» prodoru zlog Zapada, koji pokušava zavaditi islamski svijet i progutati
ga! Očito je kako sultan vjeruje da je ovo još uvijek turska kolonija, da smo
mi još uvijek raja, da su SDA bojovnici njegove paše i veziri, a naša uloga ništa
drugo niti više do uloga krajine koja štiti od prodora «kjafira»! Da nas Turska
tako vidi, najbolje dokazuje njen odnos spram ekonomske suradnje naše dvije
zemje, gdje za razliku od odnosa sa Srbijom u koju Turska investira, imamo samo
beskonačni niz savjeta i uputa o tome šta bi i kako trebali! U Srbiju Turska
ulaže, jer je treba pridobiti za svoje interese, dok je za nju Bosna, kao vazalska
država, gotova stvar. Malo li smo mi za Turke ginuli kroz 5 vijekova? Odakle
Erdoanu pravo da u sred Bosne govori o tome da je nama Zapad neprijatelj?
Incident je kako možemo naslutiti širok i dalekosežan, te iznimno slojevit.
Erdoanski patronat nad BiH, preko obitelji Izetbegović gura nas kontra Europe,
u naručje Rusije i Srbije, daleko od naših tradicionalnih prijatelja, Njemačke
i Amerike. Ovaj incident je tendencija ka razgraničenju od drugog,
suprotstavljanju drugome, kretanju ka udaljavanju, hlađenju odnosa i
definiranju drugog kao mitološkog vječnog neprijatelja.
Treći incident je vezan za izborni
plakat «brata» Bakira, na kojem stoji kako je on kandidat «za predsjednika» a
ne za člana predsjedništva! Očito je kako Bakir ne priznaje Ustav, smatra da se
kandiduje za predsjednika Bošnjaka, odnosno za možda budućeg suverena! Da li je
možda to najava tri entiteta, sa potpunom autonomijom? Da li je to ono na čemu
Bake preko svog sultana Erdoana radi na tajnim sastancima i susretima po
Hrvatskoj i Srbiji? Ovaj incident je usmjeren ka separaciji, samodistanciranju,
zatvaranju u svoj autistični svijet bez želje i potrebe za interakcijom sa
ostakom svijeta. Princip ovakvog razmišljanja i djelovanja počiva na ubjeđenju
kako moje iluzije vrijede više od stvarnosti drugih!
Zašto su ova tri incidenta povezana?
Zato što pokazuju kliničku sliku
političkog i društvenog autizma! Kod autizma jedinka nije, između ostaloga, u
stanju predvidjeti efekat svog govora, reakcija, ponašanja i djelovanja na
druge, niti je u stanju sebi predočiti poziciju drugog.
Mi doista jesmo i uvijek smo, igrom
povjesti, bili krajina. Mi smo uvijek dijelili ili spajali dva ili više
svjetova, kultura, civilizacija. Na tom brisanom prostoru, vjetrometini
dešavanja različitosti preživjeli smo kao država, narodi, kultura, samo
zahvaljujući sposobnosti da si predočimo pozicije drugih i da se postavljamo u
skladu sa tim predodžbama. Ovakvi nedostatci refleksije kakvima sada svjedočimo
na kolektivnom planu, lako nas mogu odvesti u ponor izolacije, marginalizacije
i povjesne osamljenosti.
Erdoanu je to svejedno, jer smo mi za
Tursku uvijek bili samo valuta za potkusurivanje. Za crkvene isntitucije i
ulemu, fatalistički raspleti bliski kataklizmičnim dešavanjima predstavljaju
plodno tlo za sjeme manipulacije, jer su krize i izolacija humus na kojem
najbolje uspijevaju dogmatska raspamećivanja. Izetbegovićima i njihovoj para-
partiji oduvijek je bila draža «kao fildžan» i po mogućnosti izolovana od
«izazova modernog doba».
Posljednji je tren da se udaljimo od te
takve slike nas u očima zapadnog svijeta!