Dan ima 12 sati mraka i 12 sati svjetla!
Astronomski dan predstavlja, shodno odnosu nagiba planete i njene putanje oko Sunca, relativno uravnotežen odnos svjetla i mraka! Ovaj odnos je na nekim dijelovima planete narušen zbog specifičnog položaja, npr. na Antarktici, a negdje zbog loše vlasti, kao što je to slučaj kod nas u Bosni. Kod nas već tri decenije vlada SDA-ovska noć!
Ta duga, preduga noć nezaježljivo proždire dane, godine, decenije i u njima stihove o djetinjstvu, mladalačke skice ludosti, roditeljske planove o budućnosti i staračka mirenja sa životom. Isisava ta noć, poput Hordi zla iz stripova o Zagoru iz Darkwooda, sve nade jednog društva, sve bilješke njegove kulture, svu energiju promjene, što život treba gurati naprijed ka zvijezdama, dalje od ponora prolaznosti i nestanka!
Kad tmina zavlada, zlo se nesmetano širi, prodire u sve pore postojanja, mijenja stvarnost, miješa je sa iluzijom, pa laž naziva istinom a istinu briše iz sjećanja, zatire joj trag. Na svom oltaru te sjene žrtvuju nevine, proždiru dobra srca, čupaju svilene niti razuma, razvlače pamet svijeta, sijući nedoumicu, strah, patnju, drhtaje zebnje, nemire i nesigurnost. To se zlo hrani ljudskim očajem, odustajanjem, bijedom postojanja i moralnim posrnućem. Njihove snage se regrutuju iz redova beskrupuloznih, nadobudnih, učmalih, kvarnih, snishodljivih, podaničkih, licemjernih, ukratko iz svih slojeva ljudskog hamelja i moralnog dna.
Njihova je snaga u jedinstvu, u složnom puhanju u isti rog, u svijesti, da niko od njih bez tog paklenog čopora ni trena ne bi mogao biti iznad drugih, već bi za tili čas završio u kalu iz kojeg je ispuzao. Oni stvaraju mrak, jer su na svjetlu vidljivi tragovi njihove prljavštine duše, što se poput izopačenosti Doriana Greja oslikava u odrazu daleko od očiju drugih. Bez tog mraka, lako bi ih bilo prozrijeti, razaznati ponor u njihovim očima, pustoš u njihovim prsima. Bez mraka bi bilo očito kako su sićušni, nemoćni, bijedni i uplašeni pred veličinom kosmosa.
Mrak njihovih sasušenih duša zakovanih za dunjaluk, učinili su mrakom svih nas!
U tom mraku, kako to inače biva u pričama o velikim poduhvatima, o borbi između dobra i zla, okupilo se 12 sinova ove naše napaćene majčice Bosne, odlučnih da joj vrate sunce, da rastjeraju tminu i sve te nemani, zvijeri, kreature zla, što kroz decenije svijeta sjena gamižu, vrebaju, kidišu, žderu umorno tijelo i dušu svoje domovine, krvoločno zatirući i rastjerujući njenu mladost i život!
Uhvatilo se njih jedanaest za ruke, da dvanaestog u visine dignu na svoja pleća!
Okupilo se tih 12 gazija, ko iz stećka isklesanih junaka, oprostili jedni drugima sve svađe i sukobe, zagrlili se i klekli pred stijegom grude iz koje su iznikli, iz čije su utrobe proklijali, pa se zakleli da će do zadnjeg trena svog postojanja i mišlju i riječju i djelom paliti vatre, nositi baklje, u žudnji za «Novim danom» sagoriti, nutrinom svoga bića sijati sve dok ne vrate svjetlost, dok ne prizovu sunce nad obzor našeg mikrosvijeta!
Da obasja sunce i ljude i zemlju i državu, našu zemlju i našu državu, naše ljude i našu djecu, sve nas!
Da nam svima napokon svane dan!
