Tako, na primjer, nema etičkog problema dok se na biblijski tekst gleda kao na dokument jednog arhaičnog historijskog razdoblja. Ali on nastupa kad se na Boga s prikazanim osobinama počnu pozivati vjerski fanatici, religiozni fundamentalisti ove ili one religije vezane za biblijskog Boga. A sa još većim etičkim problemom susrećemo se kad neki teolog, posebno ako je vodeći crkveni teolog, počne cirkularno opravdavati ubijanje u ime Boga samim tim Bogom, tako da 5. božju zapovijed o neubijanju, koja je kao neprikosnovenost života element svjetskog etosa, bezuvjetno podređuje ekskluzivnosti prve zapovijedi, dakle relativiziranjem je devalvira. Za zločinca, u skladu s tom devalvacijom, on neće proglasiti ubojicu u ime Boga i njegove prve zapovijedi (”Vjeruj u jednog Boga”) nego kršitelja te zapovijedi, po teologu apsolutne zapovijedi, zapovijedi svih zapovijedi. Dakle, teolog u tom slučaju, naoružan svojom monoteističkom logikom, za zločince ne proglašava samo religiozne i sekularne ateiste, nego i politeiste. Ubijanje bi dakle bilo nešto sekundarno, jer je krvavo događanje povezano s njim samo posljedica prethodnog religioznog samoubojstva krivovjernika, odnosno bezbožnika. Mnogobožac, a pogotovo bezbožac, ustrajavanjem na svome učinio je prema tome samoubojstvo. U skladu s biblijskim geslom: Izaberi život/mene/Boga ili se pripremi na (vječnu) smrt.
Jan Assmann, njemački egiptolog i jedan od najutjecajnijih evropskih teoretičara kulture, u svom spisu Religio duplex piše: ”U sadašnjosti, koju određuju suprotstavljene tendencije globaliziranja i fundamentaliziranja, dobiva ideja dvostruke religije sasvim novu aktualnost. Ono što nam je potrebno jesu religije koje su, s onu stranu svojih sakralnosti i dogmi, oblikovale nedogmatsku mudrost o općoj, skrivenoj ‘religiji čovječanstva’ (Menschheitsreligion) i koje bi se same znale postaviti u relativni položaj prema tom pojmu. Tu mudrost valja otkriti i aktivirati u svim religijama. Kao princip, religio duplex u tom nas obliku može sačuvati od sukoba civilizacija”. Riječ je o razlikovanju između parcijalne klerikalne/svećeničke i univerzalne civilne religije, koja, uključujući neke glavne vrednote klerikalne religije, dotičnu ne odbacuje, nego je prihvaća. Odbacuje samo pretenziju klerikalne religije na hegemoniju, na vladavinu klera nad društvom/državom.
Danas tu civilnu religiju na svjetskoj ravni poznajemo preko Deklaracije OUN o ljudskim pravima, a njezino jezgro prepoznajemo pod oznakom svjetski etos. Vrednote svjetskog etosa su pravrednote čovječanstva, vrednote što ih, nažalost uz masu oprečnih vrednota, sadrže sve svjetske religije. Njima suprotstavljene vrednote, koje djelomično izviru iz arhaičnog razdoblja politeizama zasnovanih na sakralnom žrtvovanju, a djelomično iz nasilnih dimenzija monoteiziranih svjetsko-povijesnih religija kao antagonističkih kontrareligija (Assmann), danas nam se, u svjetlu svjetskog etosa, otkrivaju kao vrednote od sekundarnog značaja.
U tom smislu veoma je instruktivna knjiga Velika transformacija Karen Armstrong. Hipoteza koju autorica pokušava dokazati jest da je do prve, tako reći svjetske transformacije religioznosti došlo već prije više od dva i po milenija. To je razdoblje što ga je Karl Jaspers, a prije njega već Alfred Weber, označio kao Achsenzeit, osovinsko vrijeme. U najčišćem obliku osovinsko vrijeme je nastalo s indijskim budizmom, ali i kineskim konfucijanizmom, jevrejskim prorocima (Jeremija itd.), s kršćanstvom i konačno, u veoma oslabljenom obliku, s islamom. Ishodište te transformacije Karen Armstrong otkriva u supstituciji ili zamjeni, a kasnije i u nadogradnji, sakralno ritualnih religija etikom: etikom milosrđa i na njoj zasnovanim zlatnim pravilom: ne čini drugome što ne želiš da oni čine tebi, odnosno odnosi se prema drugima onako kako želiš da se i oni odnose prema tebi.
Svaka tradicija je razvila svoje vlastito zlatno pravilo. Prema čvrstom uvjerenju mudraca osovinskog vremena, religiju tvori poštovanje svetih prava drugih, a ne, recimo, ortodoksna vjeroispovijed. Ljudi mogu spasiti svijet ako budu prijazni i velikodušni prema drugim ljudima.
Danas moramo etos tog vremena iznova otkriti. U našem globalnom selu ne možemo si više priuštiti nikakve ograničene horizonte. Moramo naučiti ponašati se i živjeti tako kao da su ljudi iz dalekih zemalja jednako važni kao i mi. Jer i mudraci osovinskog vremena svoju etiku milosrđa nipošto nisu postavili u nekim idiličnim okolnostima. Svaka od tih tradicija razvila se u društvima koja su bila strahovito rascijepljena uslijed nasilja i ratova. Zapravo je povod religiozne promjene upravo otklanjanje agresivnosti što su je mudraci doživljavali oko sebe. Kad su počeli razloge tog nasilja nalaziti u duši, otkrili su filozofi osovinskog vremena unutarnji svijet čovjeka i počeli proučavati dotad još neotkriveno područje ljudskog iskustva.
Karen Armstrong bilježi tako reći empirijski kako je nakon nekoliko vjekova izvorni etos milosrđa i zlatnog pravila počeo u svjetskim religijama iščezavati. Mogli bismo dodati: eksplicitni svjetski etos nije se ni mogao razviti upravo zbog monoteističkih prepreka. I ako se danas svjetski etos zaista treba afirmirati, naime kroz drugu veliku transformaciju, tada ona može početi samo transformacijom monoteizama. Bez te transformacije nije moguća nova ”spiritualna revolucija”. Do nje vodi samo jasno osvješćenje vrednota svjetskog etosa.
Na žalost, aktualne klerikalne politike vode sve dalje od nje, vode obnavljanju monoteističkog duhovnog, duševnog i fizičkog nasilja. U bivšim komunističkim zemljama u nadziranje i kažnjavanje poznato iz komunizma. Pošto je Partija bila sekularizirani duplikat Crkve, činjenica da se Crkva danas nastoji popeti na ravan njenih kompetencija i privilegija, može iznenaditi samo naivne. Zapravo ona hoće još više. Dok se Partija u ljudsku intimu pačala prilično ograničeno i prema teistima na ravni privatnosti bila skoro tolerantna, Crkva hoće zbog težnje za duhovnom nadvlašću, oslonjenom na političku moć, ovladati kako privatnim tako i javnim, društvenim životom. Za nju civilno društvo (sa svojom civilnom religijom) kao takvo uopće nije prihvatljivo, a laičko društvo prihvatljivo je samo pod patronatom klera.
Nije riječ o odazivu u socijalnom značenju, koji je s propašću komunističkih revolucija postao suvišan, nego o regresiji, filozofskoj, ali i psihoanalitičkoj, o regresiji koja nas potiskuje u predmoderna, predprosvijećena vremena, u vremena koja su, po Kantu, bila obilježena maloljetnošću evropskog čovjeka: ljudi nisu djelovali po kategoričkom imperativu autonomnog morala, nego po Zapovijedima odozgo ili izvana. Kad bi kojim slučajem imao priliku pročitati naše ”zakone o vjerskoj slobodi”, Kant bi se okrenuo u grobu.
Preuzeto sa prijateljskog sajta Peščanik.net