Je li Dujomir Marasović nedosljedan kada, usred Hrvatskoga sabora, jedan dan veliča Antu Pavelića, a već sutradan zadivljeno bigliše o Miloradu Dodiku? Ili su laude ustaškom poglavniku zbog tobožnjeg reintegriranja Dalmacije u ustavno-pravni poredak NDH i ustreptali iskazi divljenja prema paradržavnom poglavaru Republike Srpske, zbog svih dobročinstava kojima kamarad Laktašenko navodno obasipa bosanskohercegovačke Hrvate, najjasniji mogući dokaz da se u glavi splitskoga dermatovenerologa odvijaju konzistentni misaoni procesi? Potvrđuju li umni saborski izričaji Dujomira Marasovića da se njegov današnji kolega Željko Kerum prenaglio kada je, u ne tako davnim predkoalicijskim vremenima, na račun šefa splitskoga HDZ-a spontano ispalio onu otrovnu ali iskrenu rečenicu: »Ne mogu više trpit tog kretena!«?
U Marasovićevoj glavi je – mogao to Kerum istrpjeti ili ne – sve u savršenom redu, baš kao i na njoj. Jer ta glava dosljedno služi tome da se na njoj drži kapa. I da se ta kapa nosi u znak štovanja Ante Pavelića i svega čime je prodavač Dalmacije zadužio svoj narod, ali i zato da bi se imalo što skinuti pred Miloradom Dodikom u kojemu HDZ-ovci vide spasitelja hrvatstva u Bosni i Hercegovini. Ta je Marasovićeva kapa na svome mjestu i kada krasi glavu punu divljenja prema vrhovnom ustaškom istrebljivaču Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, baš kao i kada se njezinim servilnim skidanjem pozdravlja banjalučki kabadahija čija je omiljena uzrečica da se u Srebrenici nije dogodio genocid, jer je »veliki broj Bošnjaka otišao prema Tuzli i drugim gradovima«.
Niti ta kapa stavljena u čast poglavnikove poglavitosti smeta Dodiku, niti to što je Dodikova paradržava utemeljena na etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata smeta vlasniku kape. Uostalom, zar se baš ispod te Marasovićeve kape nije izlegla i ona nezaboravna humanističko-merkantilna tužbalica koja bi, vjerujem, ganula i omiljenoga mu Milorada: »Splitska bolnica je liječila tijekom rata i Hrvate i Srbe i Muslimane. Dala je 18.000 doza krvi, od toga je otprilike polovica išla Muslimanima. I kad će nam to tko platiti?«
Možda bi Dujomir Marasović kao kakvu-takvu kompenzaciju za sva svoja pregnuća prihvatio mjesto predsjednika Fan-cluba Milorada Dodika u Zagrebu. A možda ne bi imao ništa protiv da tu čast podijeli s Ninom Raspudićem koji je u nedavnom intervjuu Pressu Republike Srpske kazao kako je »politička suradnja između srpske i hrvatske političke elite iznuđena agresivnom velikobošnjačkom politikom« i kako je »Miloradu Dodiku, kao pragmatičnom političaru, također jasno da proces političke desubjektivizacije Hrvata u Federaciji BiH predstavlja samo prvi korak i da su Srbi sljedeći na dnevnom redu sarajevske politike«, e da bi prošloga tjedna Hrvatskom listu izjavio kako je »ukidanje Herceg-Bosne bilo političko samoubojstvo Hrvata u BiH«.
U taj bi se klub mogli učlaniti i svi oni hrvatski političari, od Pantovčaka do Zrinjevca, koji misle da bi uspostava trećega entiteta u susjednoj državi odgovarala ikome osim Dodiku i svim ostalim korifejima profiterskog nacionalizma, ne samo u BiH, nego i u čitavoj potpaljivoj tzv. regiji. I mogli bi onda taj dodikovski klub pretvoriti u pokret i nadjenuti mu programatsko ime »Mlada Herceg-Bosna«. I čekati startni pucanj.kraj teksta
Tekst preuzet iz Novog lista