Ništa se tu nije promijenilo – Manchester United ni s Joseom
Mourinhom ne igra dobro, daleko je od onih dana sir Alexa Fergusona.
-Pa kako United može ikoga dobiti, ako igra s igračem manje
– komentira Džaja utakmicu i smije se.
-Marouane Fellaini je najveća nogometna prevara – dodam ja –
Je li moguće da ni Mourinho ne vidi da on ništa ne zna?
-Ma Special One od one njegove kose, uopće ne vidi
Fellainija, a kamoli kako igra – nastavlja Džaja bacati baze.
Poluvrijeme je, a ja odlazim do frižidera maznuti čokoladu.
Ne mogu je naći. Mahinalno pitam Džaju zna li gdje mi je čokolada.
-Ja sam maloprije skočio do frižidera i pojeo je – govori on
smijući se.
Obično je to subotnje kišno popodne kakvo se u milijunskim
kopijama odvija diljem Europe. Muškarci gledaju i komentiraju utakmicu, smijući
se raznim Fellainijima, i svako malo skoknu do frižidera po čokoladu ili pivo.
Međutim, moj prijatelj Danijel Pudar zvani Džaja ne može do frižidera, štoviše
ne može sam ni jesti čokoladu, ni piti pivo.
Nepokretan je. Noge su mu skroz oduzete, a ni rukama ne može
previše. Prije dvije godine Danijel je s prijateljima otišao na kupanje i život
mu se u sekundi potpuno promijenio. Skočio je u plićak – na isto mjesto gdje je
do tad mali milijun puta ponovio tu radnju – ali taj put, kut ulaska u more je
bio kriv i Danijel je ozlijedio leđnu moždinu. Jedva je ostao živ. Nakon
prvotnog šoka, uslijedile su brojne terapije po zemljama bivše Jugoslavije. Ne
samo što nije mogao micati nogama i rukama, nego je i teško disao često se gušeći,
a nije mogao ni govoriti. Nadljudskim naporom, on i njegova obitelj prošli su
te prve mjesece njegova novog života pokušavajući se priviknuti na nove uvjete
koji su – iz nekog teško razumljivog razloga –
pred njima postavljeni. Tražili su rješenje koje bi davalo kakve-takve
rezultate u rehabilitaciji.
Naposljetku sreća im se osmjehnula. Poliklinika Glavić u
Dubrovniku nabavila je lokomat – posljednje tehnološko čudo u rehabilitaciji
osoba s invaliditetom – i Danijel je krenuo na terapiju koja je počela davati
rezultate. Za to vrijeme, pošto je on iz Trebinja i ne može svaki dan putovati
amo-tamo, bio je smješten kod jedne dobre obitelji kraj Orsana, ali oni su za
ovo ljeto imali unaprijed dogovorene rezervacije koje nisu mogli poništiti, pa
je on, skupa s majkom, ostao bez smještaja. Pošto je u Dubrovniku bila visoka
sezona, kreveta nije bilo ni za lijeka, pa sam, čuvši za ovu priču, ponudio da
dođu spavati kod mene. Tako sam upoznao Danijela s kojim sam živio sljedeća dva
i pol mjeseca.
Danielova obitelj, prijatelji i poznanici, isto kao i oni s
moje strane, divili su se kakvo smo dobro djelo ja i moja cura napravili. Oh,
kako su samo svi oni bili u krivu. Nikakvo mi dobro djelo nismo napravili,
naprotiv, mi smo ti koji trebaju biti zahvalni Danijelu i njegovoj majci Branki
što su došli kod nas. Nama je s njima bilo lako, ali njima s nama nije.
Danijel je imao veliku nesreću što su mene čitavo ljeto
boljeli sinusi i što je neprekidno morao slušati kuknjavu. Nevjerojatne su to
scene bile – on, zbog problema s kateterom, koji bi mu stvarali bol, ne bi
spavao čitavu noć, a onda ujutro, čim bi se susreli, pitao bi me kako sam. Ja,
koji sam spavao čitavu noć, odmah bi mu počeo kukati kako me sinusi još uvijek
bole, i kako, koji kurac, pored sedam milijardi ljudi na svijetu baš mene ovako
jako moraju boljeti jebeni sinusi, a on bi to slušao i govorio mi da će se
raspitati po Trebinju za jednog bioenergetičara za kojeg je čuo da je dobar. Pa
koje li je to samo ludilo – on, potpuno nepokretan, mene tješi, jer me bole
sinusi.
Onda bih ja skoro svaki dan išao na more čistiti sinuse, a
Danijel i njegova majka bi me svaki put lijepo pozdravili i rekli da se opustim
i zabavim. Nikad u tim dragim ljudima nisam vidio, ni osjetio trunku zavisti.
Ja sad idem na more – na isto ono Jadransko more koje je Danijelu promijenilo
čitav život – i veliko je pitanje kada će on tamo opet otići, ali u njemu nema
ni kvantne čestice ljubomore.
Nema nimalo negativnih emocija, ali zato ima ogromne
količine strpljenja i ljubavi. Nikada u svome životu to nisam vidio. Danijelova
majka Branka, zbog nedostatka mjesta u stanu, spavala je na tvrdoj ležaljci s
plaže. Nijednom se nije potužila da je bole leđa ili da joj je bilo što teško.
Noću bi se dizala i strpljivo bi pitala Danijela je li mu što treba, a Danijel
kao Danijel, njemu, iako je nepokretan, ne treba ništa. Nevjerojatno je da se
on i majka u čitava dva i pol mjeseca nijednom nisu posvađali – ma što
posvađali – nijednom nisu podignuli glas jedan na drugoga. Ja da sam na mjestu
Danijela, dobro znam da bi moju staru, bez ikakvog valjanog razloga, svako malo
poslao u pizdu materinu, jer bi me neke sitnice skroz iznervirale. Ali što da
vam kažem, ja sam kreten kojeg svakodnevne gluposti izbacuju iz takta, i
umjesto da širim strpljenje i ljubav, ja podižem nervozu.
Ne samo da su on i majka strpljivi, nego čitava šira obitelj
i prijatelji. Otac, sestra, zet i Danijelovi prijatelji dolazili su svako malo
u posjetu i nije im bilo nimalo teško na granici na Brgatu satima čekati po
nesnosnoj vrućini. Vikendom bi Danijela asistila tetka Slađana, koja poslije
čitavog radnog tjedna, umjesto da se odmori od posla, dođe pomagati svome
nećaku. A mene, oh kojeg li kretena, malo bole sinusi i čitav svijet mi se
raspada
Ponekad bi me moji prijatelji s tugom u glasu pitali kako je
Danijel, a ja bih im uvijek odgovarao da je bolje od mene i njih. Sve je u
glavi, u našoj percepciji na neku situaciju, a njegova pozitivna percepcija
znatno je naprednija od moje. Danijel, ne samo da se nije predao, nego je
ogroman borac. On i njegova obitelj prihvatili su što se dogodilo – i ne tuguju
zašto se to tako zbilo, jer, kako kažu, to se jednostavno moralo dogoditi – i
idu dalje.
Upravo stoga na njihovu situaciju nisam gledao s nimalo tuge,
dapače, vidio sam ogromnu količinu predivnih stvari, koje su obogatile i moj
život. Život je jednostavan – treba samo imati ljubavi i strpljenja – ali lako
je to znati u teoriji, ali u praksi su rijetki oni koji tako postupaju, a
Danijelova obitelj upravo je to. Za razliku od mene.
Nikad ne bih javno napisao ovu priču da me ta obitelj nije
toliko fascinirala – možda će ova priča pomoći nekoj drugoj familiji i biti joj
motivacija da se bore s raznim poteškoćama, kao što je i meni. Nismo mi njima
pomogli, nego upravo obratno. Ne samo da nama s njima nije bilo teže – život nam je bio i lakši, jer su Branka i
Slađana neprekidno kuhale i išle u spenzu – nego su dobro djelo, u biti,
napravili oni, jer su nas došli naučiti pravim životnim vrijednostima, a ne
nekim prolaznim budalaštinama poput nekretnina, auta, putovanja i raznih glupih
želja koje se samo uvećavaju i nikad im kraja… Koliko samo pozitive ima u tim
ljudima, to je teško opisati – to kad se Džaja smije da je on skočio do
frižidera i pojeo mi čokoladu, iako (još uvijek) ne može sam popiti ni čašu
vode.
Nimalo ne sumnjam da će doći taj dan kada ćemo ja i Džaja, u
kišno subotnje popodne, gledati lošeg Manchester Uniteda, komentirati utakmicu
smijući se raznim Fellainijima, i svako malo skoknuti do frižidera.
Znam, dobro znam, da će Džaja toliko napredovati da mu nitko
neće morati pomagati piti pivo i jesti čokoladu.
Izvor :Dubrovačkidnevnik