Dr. Cornel West, američki filozof, politički aktivist i najpoznatiji crnački javni intelektualac u lipnju je najavio da će se kandidirati za predsjednika države na izborima 2024. godine.
Westova kandidatura u početku se trebala dogoditi u okviru praktički disfunkcionalne i nepoznate Narodne stranke, no nakon prigovora da se radi u organizaciji koja nema kapaciteta iznijeti predsjedničku kampanju, postao je kandidat Zelene stranke.
Zelena stranka ima predstavnike u zakonodavnim tijelima lokalne razine, a njezini najugledniji članovi su liječnica Jill Stein i pravnik Ralph Nader, koji su oboje bili predsjednički kandidati. Najveći uspjeh zeleni su postigli na predsjedničkim izborima 2000. godine kada je Nader osvojio nešto manje od tri milijuna, odnosno 2,7 posto glasova.
Budući da se radi o kandidatu ljevice, Westova najava u redovima Demokratske stranke u početku je dočekana sa šutnjom i oprezom. Nedugo zatim, pojavile su se prve naznake da će se Westu dogoditi isto ono što se već dogodilo svakom “kandidatu treće stranke” koji se usudio demokrate izazvati slijeva, uključujući Stein, koju se u kampanji 2016. optuživalo da je “Putinov pijun”, te Bernieja Sandersa, čiju je izrazito uspješnu kampanju 2020. smrvila demokratska stranačka mašinerija.
Dr. Cornel West smatra se najvažnijim suvremenim afroameričkim intelektualcem, uz W.E.B. Du Boisa, povjesničara i sociologa iz prve polovice 20. stoljeća, jednog od osnivača organizacije za prava Afroamerikanaca NAACP.
West je prvi afroamerički student koji je doktorirao na Sveučilištu Princeton, a početkom devedesetih objavio je svoju prvu utjecajnu knjigu “Race Matters” (“Rasa je važna”). Predavao je filozofiju i teologiju na najuglednijim američkim sveučilištima. Politički se deklarira kao socijalist, a osamdesetih godina bio je među osnivačima organizacije Demokratski socijalisti Amerike.
Višedesetljetni rad sa studentima omogućio mu je transgeneracijski ugled, što se smatra jednom od njegovih najvećih prednosti u nadolazećoj kampanji. Svoju dosljednost u zastupanju progresivnih društvenih i ekonomskih ciljeva oduvijek je demonstrirao sugestivnim, propovjedničkim retoričkim stilom i kontinuiranom kritikom političkog establišmenta i ekonomskih elita.
West je aktivno sudjelovao u kampanjama niza predsjedničkih kandidata od početka dvijetisućitih naovamo, od Ralpha Nadera preko Baracka Obame, čiji je kasnije postao žestoki kritičar, pa do Jill Stein, Bernieja Sandersa i na koncu Joea Bidena. Podršku Bidenu – prije nego što je postao i njegov kritičar – objasnio je tada potrebom za formiranjem “antifašističke koalicije” protiv Donalda Trumpa, da bi danas govorio kako Bidenova “privremena vlada protiv fašizma” nije način na koji je moguće i izboriti se protiv fašizma. “Ako je jedina alternativa fašizmu koju smo u stanju iznjedriti korporacijskim novcem pogonjena neoliberalna Demokratska stranka, onda će fašizam doći u Ameriku, bit će to vajmarska Amerika”, rekao je u nedavnom intervjuu novinaru Chrisu Hedgesu.
Na kritike zbog navodne promjene mišljenja o kandidatima koje podržava, West tipično odgovara da je on “čovjek jazza” koji nastoji biti fleksibilan i fluidan, koji nije dogmatičan već improvizira. Smatra da je slučaj Bernieja Sandersa demonstrirao da su progresivni kandidati Demokratske stranke uvijek i isključivo dekorativna fasada koja ne zadire u tabu teme kao što su korporativna moć, nadzor, ekološki kolaps, Wall Street i Silicijska dolina, industrija fosilnih goriva i američki militarizam i imperijalizam.
“Cilj moje kampanje mržnje protiv pohlepe i nepravde je započeti s razmontiravanjem američkog imperija u ime siromašnih radnih ljudi u zemlji i diljem svijeta”, rekao je Hedgesu, dodavši i da se, kada bi pobijedio na izborima, “ne bi uselio u Bijelu kuću sve dok svaki Amerikanac ne bi imao svoju kuću”. “Ja sam abolicionist – ne želim grickati siromaštvo, beskućništvo, masovno zatvaranje i korporativnu pohlepu, želim ih ukinuti”, rekao je.
West u svim intervjuima naglašava da je jedan od njegovih glavnih političkih ciljeva dokinuti “dvostranački korporativni duopol”, ono što politička aktivistkinja Theresa Amato naziva “politički aparthejd”.
U nedavnom tekstu Chris Hedges piše kako republikanci i demokrati “nemaju namjeru neovisnim kandidatima i trećim strankama dozvoliti da uđu u njihov ekskluzivni klub”. Kako bi to postigli, piše on, služe se nizom nedokučivih izbornih zakona i propisa koji autsajderima onemogućavaju da se kandidiraju, da dobiju eksponiranost, prikupe novac i usklade se s pravilima “dizajniranima tako da promoviraju isključivo interese republikanaca i demokrata”.
Velike stranke pritom imaju takozvane Super PAC-ove za prikupljanje praktički neograničenih iznosa novca, dok neovisni kandidati tu mogućnost nemaju. Svježe statistike tako pokazuju da je između travnja i lipnja Bidenova kampanja prikupila 72 milijuna dolara, ona Donalda Trumpa 35 milijuna, a Rona De Santisa 20 milijuna. West je u istom periodu prikupio 83.640,18 dolara.
Hedges opisuje i kako su izborna pravila različita u različitim državama i kako vodeće stranke, uz pomoć skupih odvjetnika i korporativnog novca, koriste te zakone da bi neovisne kandidate sudskim tužbama izbacile iz igre. O svemu pak odlučuje Federalna izborna komisija koja je donijela takve financijske zakone da je njihovo savladavanje ravno “učenju stranog jezika u nekoliko dana”.
Neovisni kandidati, piše taj novinar, još uvijek nisu dovoljno jaki da bi značajnije mogli ugroziti politički duopol, ali su ipak opasni jer razotkrivaju njegovu korupciju i politički bankrot, zbog čega vodeće stranke uz pomoć medija pokreću sustavne kampanje njihove diskreditacije. Proglašavaju ih “spoilerima”, onima koji kvare izglede demokratima kao vječnom manjem zlu.
Neovisni kandidati, piše Hedges, iznose na vidjelo činjenicu da među republikancima i demokratima nema gotovo nikakve razlike u praktički svim bitnim pitanjima, kao što su rat, trgovinska politika, militarizirana policija, minimalna plaća, neprijateljstvo prema sindikatima, ukidanje građanskih sloboda i moć velikih banaka te farmaceutske i zdravstvene industrije.
Čini se da to mišljenje dijeli i dobar dio američkih birača, jer istraživanja pokazuju da se 44 posto njih deklariraju kao “neovisni”, dok je nedavna anketa televizije NBC pokazala i da bi 45 posto birača demokrata i 34 posto republikanaca glasalo za kandidata treće stranke. Jednako tako, uoči Bidenove najave u travnju da će se ponovno kandidirati, ankete su pokazale da 70-ak posto Amerikanaca ne želi da se on ponovno natječe za predsjednika, a ta je brojka uključivala 52 posto birača Demokratske stranke. No “političkim aparthejdom” koji West želi dokinuti, tim se biračima uskraćuje pravo da glasaju za treće kandidate.
Upravo takvo javno mnijenje s jedne, i Westova beskompromisnost s druge strane, razlog su zasad još prigušene panike koja se proširila u redovima demokrata, ali i Westovih bivših suradnika.
David Axelrod, bivši savjetnik Baracka Obame, nedavno je tako CNN-u rekao da bi demokratima zbog Westove kandidature “trebali biti upaljeni svi alarmi do samog kraja kampanje”. Nekoliko dužnosnika Demokratske stranke tom su portalu rekli da se unutar stranke već formira strategija za sabotažu te kandidature, među ostalim isticanjem postignuća Bidenove administracije za crnačko stanovništvo.
Sam West demokrate pak optužuje da crnačko biračko tijelo tretiraju kao “plantažu nad kojom imaju vlasništvo u smislu polaganja prava na njihove glasove”. Ekonomske statistike, inače, pokazuju da je Bidenova administracija unaprijedila status afroameričke populacije i da je on među njima prilično popularan. No u najmanje pet saveznih država sa značajnom afroameričkom populacijom West bi mu mogao pomrsiti račune za izbornu pobjedu.
Iako je West aktivno sudjelovao u kampanji Bernieja Sandersa, od tamo mu nisu uzvratili podrškom. Štoviše, Sanders je već ranije javno podržao Bidena, jednako kao i Alexandria Ocasio-Cortez i Ilhan Omar iz progresivnog krila Demokratske stranke.
Kritične tekstove o Westovoj kandidaturi objavili su i progresivni mediji poput Jacobina i Nationa. Jacobin je, doduše, to učinio dok je West još bio kandidat Narodne stranke, no načelno mu spočitava da je njegova vizija o razbijanju stranačkog duopola nerealna jer to zahtjeva ustavne promjene. Jacobinov novinar Ben Burgis piše da je posljednji put kada je neka treća stranka ostvarila uspjeh u pitanju bila Republikanska stranka Abrahama Lincolna. A to je bilo, piše Burgis, “davno prije uvođenja niza izbornih prepreka, i to kao rezultat borbe unutar postojećih velikih stranaka, što sada ni blizu nije slučaj”.
Novinarka Nationa Joan Walsh Westu također prigovara da je njegov program tek lista neostvarivih želja, ali i činjenicu da je Baracka Obamu nazivao “crnom maskotom oligarha s Wall Streeta” i “crnim lutkom korporacijskih plutokrata”. Bit ću jasna, piše Walsh, “jedino što će West ovime učiniti jest uzeti glasove Bidenu i pomoći Trumpu da pobijedi”. U prilično otrovnom tekstu, Walsh piše i da West očigledno “traži podršku desnice” pa mu stoga želi da što prije pronađe izlaz iz te “političke slijepe ulice”.
West, međutim, na optužbu da je “spojler” lopticu vraća demokratima, za koje tvrdi da su tako radikalno nedemokratska stranka da su u potpunosti izgubili kapacitet za samokritičnost. Kao ilustraciju navodi činjenicu da jedina opozicija ratu u Ukrajini i “kriminalnoj ulozi” SAD-a u tom ratu dolazi iz redova republikanaca, unatoč tome što za većinu birača promoviranje američkog imperijalizma i militarizma nisu ni blizu vrha liste osobnih političkih prioriteta.
Dihotomiju o manjem i većem zlu odbacuje tvrdnjom da je Donald Trump “gangster i fašist koji zemlju vodi u građanski rat”, a Biden “licemjer koji je vodi u treći svjetski rat”. Takav izbor, smatra on, nije nikakav izbor pa je umjesto toga potrebno započeti stvaranje širokog pokreta kakvi su, kaže, oduvijek bili dio tradicije Amerike, “njezina najbolja verzija sebe”. West će kampanju započeti krajem ljeta u Mississippiju, na datum linčovanja 14-godišnjeg dječaka Emmetta Tilla koje se ondje dogodilo 1955. godine.