Legenda kaža da je Drago u mladosti, dok je bio igrač, bio toliko brz da je mogao probiti sa krila, centrirati i stići u šesnaesterac na sopstveni centaršut 😊 Muti mi se sjećanje, ali čini mi kroz maglu da je pričao kako je u mladim danima igrao negdje u Hrvatskoj, Lokosi ili Trešnjevka, nisam siguran.
Nekada, kad smo ga nervirali na treninzima, govorio bi kako je i sada u šezdesetim godinama brži od nas. Nakon nekoliko pokušaja i nagovaranja, dobri čovječuljak je odlučio da svojim kadetima ispuni želju i da se trka sa našim izabranim igračem. Izabrali smo Ilića zvanog Ile, britku, hitronogu sablju bez straha i mane. Dogovoreno je da se okršaj desi na čuvenom pomoćnom terenu koji je početkom devedesetih izgledao kao loša podloga za sađenje krompira, neravan i zapušten. Bio je rat. Važno je bilo da treniramo kako bilo. Dogovoreno je da se trči dužinom terena, pored betonskog zida kraj svlačionica i terena glavnog stadiona. Nakon kraćeg zagrijavanja i minimalnog istezanja, Drago je u svojoj trenerkici rekao da je spreman. Mi smo se gurkali, šuškali i nevjerovali da će se sve to stvarno desiti. Takmičari su stali u stav i trka je počela. E tad smo već počeli da vičemo i urlamo. Urnebesno! Nakon nekoliko desetina metara Drago se survao na blatnjavi teren i uhvatio za nogu. Pritrčali smo odmah, ali je brzo bilo jasno da je sve u redu. Kad smo ga kasnije pitali zašto je stao, rekao je da se bacio da mu ne bi pukao mišić noge.
Onim svojim prodornim glasom, malo nazalnim i jedva promuklim, nakon što bi se nakašljao, rekao bi:
– Pa čoveče, morao sam! –
Trening
Zamišljam u glavi njegovu sliku kako ispred glavnih svlačionica na glavnom prijedorskom stadionu pažljivo nosi sređene kopačke u ruci. Elegantno, sa dva prsta. Kao da pazi da ih ne povrijedi. Adidas profi, sa šest krampona i prepoznatljivom crvenom bojom na đonu. Slatkiši za svakog fudbalskog sladokusca.
Na njemu često trenerka iz oba dijela, marke Svilanit, a oko vrata metalna pišta. Tako je izgledao kada bi se sredio za dječji trening.
Ako se neko od nas dugo ne bi pojavljivao na treninzima, često bi duhovito prokomentarisao:
– Sigurno je prošli put našao dlaku na terenu, pa mu se sve zgadilo 😊 😊 –
Tu foru je ispalio toliko puta da se izlizala, ali mi smo se svaki put ponovo smijali. Nevjerovatno.
Pošto se ponekad naš kadetski trening dešavao prije ili nakon treninga pionira, voljeli smo kad Drago kobajagi prigovara treneru pionira Šepi (Mirsad Bejzurić, op.aut.) oko postavljanja čunjeva tokom treninga:
– Mirso, nema čunjeva na utakmici – govorio je sa pogledom i osmijehom uperenim ka nama.
A onda – Mi ćemo danas na dva gola. –
U stvari, mi smo svaki trening igrali na dva gola. Malo zagrijavanja, trun istezanja, a onda odmah u fudbalski boj. Kost u kost. Nema šuplje priče 😊 Kakva tehnika, kakvi bakarači.
Kada bi neko od igrača šutnuo loptu visoko preko gola i ograde, što se često dešavalo zbog neravnog terena, loših lopti i nikakvih kopački, znao je ljutito uzviknuti – Poklopi ozgo! – na šta bi se mi naravno samo ćutke zgledali. Jednom je čak i simpatični dječarac, protjeran silom iz zelenih prostranstava Drvara, pri šutu promašio skoro cijelu loptu, na šta se Drago brecnuo. Mladi Đuma (od milja zvan po francuskom akcentu sa brzosilaznim samoglasnikom u, a ne po našem seljačkom, širokom razvlačenju samoglasnika u) se tada uznemiren okrenuo i podignutih obrva viknuo:
– Pa treneru, bila je vrljava (misleći na loptu)! – 😊
Znao je Dragoja ponekad u svlačionici da nam priča kako mi ne možemo njega da prevarimo i isfušerimo jer je on četrdeset godina radio u medicini. Naravno, onda bi se Tamba ili Manda okrenuli ka nama ostalima i iskrivljenim ustima pokrivenim rukom prošaptali – bio je vozač hitne pomoći – na šta smo se uvijek dugo cerekali kao pravi nedozreli dvizci.
Utakmica
Ako te kouč izdiktira u startnih jedanaest za prvu utakmicu u sezoni, to je onda to. Iz tima si mogao ispasti jedino ako se povrijediš ili ne dođeš na utakmicu. Eventualno ako ubiješ nekog, dobiješ crveni ili napraviš sličan prekršaj. Pozicija je bila cementirana. Vjerovatno je veća vjerovatnoća da ti se sruši avion, nego da ispadneš iz prve postave. I još nešto, nije tu bilo puno filozofije o poziciji u prostoru i obavezama u igri već si druže zadužio dres sedmicu ili desetku i zna se šta su tvoji zadaci. Kao neka vrsta modernog all round fudbala koji već dugo vremena fura Pep Gvardiola. To je možda i bio razlog zašto je jedan od naših najboljih driblera i vic igrača Relja bio smoren. Znao je da kako god odigra svojih petnaest ili trideset minuta, da ili namjesti gol, ne gine mu klupa sledeću tekmu.
Nekada bi Tatić, kad je bio dobre volje, dok smo se u svlačionici utezali, zatezali pred okršaj, znao šaljivo reći:
– A sad malo o taktici. Protivnike treba namazati kao šnitu hljeba – sve mašući dlanovima u zraku i oponašajući tu radnju,
– a zatim ih malo posoliti, pa presjeći po pola i smazati! – sitno vijoreći prstima kao da soli, pa onda presjeca zamišljenu šnitu na pola.
Volio je kad pred utakmicu padne kiša i natopi teren vodom, a ledeni vjetar piri kroz sintetičke, mokre dresove na goluždravim klincima. Tada bi ravnim glasom govorio:
- Nemojte komplikovati momci. Samo dugim loptama i pred go. –
Humorom bi nas častio i tokom nečijeg lošeg driblinga – A ha, Vlačina. Kakav veličanstven dribling! Ne zna protivnik gdje će lopta, a ne znaš ni ti. Čoveče!
Pa onda legendarna sentenca – Ako ne znaš šta ćeš sa loptom, gurni je u go! –
U slučaju da je Nindžina (Nino Bevandić, op.aut.) omiljena izreka bila – S'vataš! – onda bi Dragu mogli da prepoznamo po karakterističnom uzviku – Čoveče! -.
Sintagma – Pa čoveče – je ostala nematerijalna tekovina kojom i danas evociramo uspomene na doba dječaštva, drugarstva, loptanja i njega.
Skautiranje
Danas je skautska dimenzija u sportu otišla toliko daleko da je bukvalno postala profesija, možda čak i podgrana neke nauke. Obzirom da je naš Drago živio u analognom periodu, jako je dobro radio taj posao. Preteča modernih skauta.
Naime, ne znam kako, ali je nekako stizao obići i posjetiti većinu sela u okolini Prijedora, gledati neke manje klubove, turnire, škole. Malo, malo, kad eto ti nekog novog na treningu. Uglavnom je birao krupne, snažne i visoke momke sa sela. To što im je nedostajalo tehnike i taktike nije bilo toliko važno. – Naučiće – govorio bi.
Gradska djeca su grintala, ali su ispadala iz tima. Sjećam se da je doveo visokog i snažnog dječaka Grabovicu u pionire. Štrčao je za glavu iznad svih. Kao neki dječji Nikoletina Bursać. Kod nas je izmislio brzonogog i prgavog napadača Pavlovića, stamenog beka Starčevića i mnoge druge nepobrojane iz drugih generacija.
Imao je logiku da su djeca sa sela snažnija, otpornija, žilavija. Možda čak i poslušnija, te željnija šanse. Neki gradski dječaci su bili svileni, što se kaže, tako da se nije libio da ih zamjeni genetski jačim materijalom. Što je to nekad bilo groteskno ili neskladno, sa strane, nije mario.
***
Sve je to naš Drago Dragoja Tatić. Jedinstven. Mogli ste da ga ne volite, da mu se krišom podsmijevate, ali on je dostojanstveno prtio svoj put i radio ono što voli. Najbolje kako zna. Pri tom, ličnim primjerom demonstrirajući ljubav i istrajnost prema fudbalu generacijama djece. Zarazni entuzijazam. Utiskujući život u neki viši fudbalski smisao koji postane jasan tek kad sve prođe. Kad se svi sklone sa scene.
Tad ostane ogoljen život i neke žive scene da nas sjećaju na dio junaka naših čudnih, ratnih djetinjstava. Nečija sporedna, epizodna uloga bila je jača od mnogih glavnih. Sada se to jasno vidi.
Laka ti zemlja, treneru. Žao mi je što te pred kraj života nismo obišli, a krenuli smo da se dogovaramo. Život je naprosto nekad brži.
I da znaš, skupiće se generacija da za tvoju dušu odigra jedan turnir na maliće, na dva gola. Stameni Laza i ja u paru.
Da sa neba vidiš da su igra i ljubav pobijedili, te da smo izrasli u dobre ljude.
I slobodno viči na Prpoša. On je od svih nas najviše napravio u fudbalu. Kao igrač.
P.S. A Tambi ćemo dati kapitensku traku. Uvijek se žalio na tu nepravdu 😊 Kalimero ..