Ako je vjerovati izvještaju Evropske komisije iz ove
sedmice, odnosi Srbije i Hrvatske su ‘zategnuti, uz povremene političke
sukobe’. No, ova birokratska fraza kojoj se nema šta prigovoriti i koja
je naizgled istinita, ali i kritična, zapravo je afirmativna u odnosu na
pravo stanje stvari. Odnosi, naime, nisu zategnuti jer njih suštinski i
nema, odnosno u političkom smislu postoje samo formalno kroz standardne
diplomatske kontakte i ništa više od toga, a u političkom smislu se
svode na javna prepucavanja i uvrede putem medija. Da stvari budu
tragičnije, stvarni život i međuljudski odnosi te logika trgovine i
kapitala koji su se obnovili krajem devedesetih i posebno početkom
dvijetisućitih, nastavili su normalno funkcionirati, unatoč konstantnim
naporima oficijelnih politika da te odnose vrate u psihološkom smislu na
one koji su vladali u ratnom periodu. Što je samo dodatno naglasilo to
koliko su ljudi zreliji od onih koji vode države i kreiraju politike.
Ono što dakle danas održava stvarne odnose između Srbije i Hrvatske su
kulturnjaci, znanstvenici, jedinstveno tržište, posebno ono
telekomunikacijskih i kablovskih operatera, zajednička pop-kultura i
socijalistička prošlost, košarkaška i vaterpolska liga, obiteljske i
prijateljske veze, zajednički jezik i na jednoj sasvim drugoj razini
manjinske zajednice u svakoj od dvije zemlje te međusobna suradnja te
dvije zajednice. Sve navedeno nije malo, štoviše to je upravo ono što
čini život i dobra je stvar što je, barem za sada, pokazalo otpornost na
političku retoriku i medijske kampanje, ali svaka otpornost ima svoju
granicu koju ne bi trebalo testirati.
Vrijeme velikih gesti jeste prošlo i koliko god one u simboličkom
smislu jesu izgledale bitne, realno nisu ništa pomaknule. To jednako
vrijedi za onu zajedničku turneju po mjestima stradanja, Ive Josipovića i
Borisa Tadića, za klečanje Verana Matića u Vukovaru, kao i za onaj
tragikomični susret Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović na
mostu u Iloku. Štoviše, one geste koje su mogle nešto promijeniti, poput
dolaska Borisa Miloševića kao potpredsjednika hrvatske Vlade u Knin na
proslavu Oluje te kasnijeg odlaska ministra branitelja Tomislava Medveda
u Varivode, dočekane su na nož od strane aktualne vlasti u Srbiji. I
stanje je još uvijek takvo, da jedan od ključnih momenata prijepora
između ove dvije zemlje, a to je rat iz devedesetih, jednostavno neće
biti uklonjen u skorije vrijeme. Strukturalni nacionalizam proizveo je
atmosferu potpunog negiranja odgovornosti Srbije za ulogu u ratu s jedne
strane i nespremnost Hrvatske da prizna da jedan od Tuđmanovih ciljeva
jeste bio masovni odlazak Srba. Stvari imaju uzroke i posljedice, ali
konačni ishod je takav da Srbi u Hrvatskoj sasvim jasno nestaju i idu ka
asimilaciji i pretvaranju u folklornu činjenicu, što je posljednji
popis najbolje pokazao.
I upravo zbog te zajednice i tih ljudi je tužno i frustrirajuće
slušati ostrašćene govore o reinkarniranoj ustaškoj državi i slične
stvari, koje u konačnici mogu rezultirati samo dodatnom traumatizacijom
upravo tih ljudi.
Hrvatska i Srbija danas djeluju u potpuno drugačijim kontekstima i to
je, pored razdora oko tumačenja prošlosti, ključno objašnjenje
nepostojanja tih odnosa. Hrvatska je članica Europske unije, i to
zahvaljujući Andreju Plenkoviću, jedna od onih koje slijede mainstream
liniju unutar Unije, što joj daje onu vrstu samosvijesti u odnosu na
ostatak regije, mimo Slovenije naravno, koja prerasta u nadmenost prema
ostalima i osjećaj više vrijednosti. Suvišno je i spominjati da je taj
osjećaj u srži hrvatskog nacionalizma, jednako kao što je u njegovoj
srži i antagonizam prema Srbima. No, aktualnoj Hrvatskoj regija, s
izuzetkom Bosne i Hercegovine, odnosno položaja Hrvata u toj zemlji,
naprosto nije u fokusu. Odnosno, hrvatsko društvo u cjelini, kao i
politika su savršeno nezainteresirani za odnose sa Srbijom.
S druge pak strane, Srbija ne samo što nije članica Europske unije,
nego se vidljivo izbjegava uskladiti s vrijednostima i politikom te
zajednice po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu, a nije ni spremna
zatvoriti poglavlje oko Kosova, što je još više udaljava od tog
konteksta. I nikakvo prebacivanje fokusa na Hrvatsku i svađe oko
prošlosti neće niti sanirati, niti promijeniti tu činjenicu.
Stoga javna prepucavanja najviših dužnosnika ne vode nigdje i neće
promijeniti ništa, osim što će potencijalno izazvati neugodnosti običnom
svijetu koji želi normalan život.