Jer, pored toga što je nacionalizam ostao strukturalna činjenica u
Hrvatskoj još od devedesetih godina, on je umnogome u posljednje vrijeme
prešao u svoju umivenu fazu kada govorimo o službenim politikama, ali
je s druge strane ušao i u neku vrstu nove renesanse u određenim
sredinama i među navijačkim krugovima te na krajnjoj desnici. Pri čemu
svaki ovakav slučaj svaki put potvrđuje tezu da je pitanje samo trenutka
u kojem će legaliziranje fašističkih slogana na tribinama stadiona i
dvorana dobiti svoj rezultat u fizičkom nasilju. A u Hrvatskoj su u
takvim situacijama uvijek prvo na udaru Srbi.
Bilo je to sad već davno, toliko davno i toliko potisnuto, da se
rijetki uopće i mogu sjetiti toga, čak i nakon što im se napomene, kad
je u Zadru ispao problem u tome što na Narodnom trgu visi i zastava
Srbije. Odvijalo se tada ono famozno Svjetsko prvenstvo u rukometu u
Hrvatskoj, prvenstvo za čije se potrebe i uz strahovitu medijsku podršku
upregnutu u kampanju Sanaderovog HDZ-a, podignulo nekoliko sportskih
arena u zemlji, od kojih se splitska pokazala kao najveći i najskuplji
promašaj.
I negdje na početku natjecanja Grad Zadar u kojem se igrala jedna od
grupa prvenstva, točnije njegov tadašnji hadezeov gradonačelnik Živko
Kolega, odlučio je ukloniti s Narodnog trga sve zastave zemalja
sudionica, budući da je, po njegovim riječima, zastava Srbije iritirala
neke građane Zadra. Kojih je ili bilo toliko da se radilo o značajnoj
većini, ili su naprosto zahtijevali ono što je i sama gradska vlast
željela. Jer niti u jednom drugom slučaju to skidanje se ne bi dogodilo.
I, kao što vidimo, stvari se od 2009. do ove 2023. godine nisu nimalo
promijenile kad je riječ o uličnoj desnici, ali jesu utoliko što je
Košarkaški klub Zadar napravio sve da izgladi stvari i uputi ispriku.
Zadar jeste grad koji je bio žestoko granatiran od strane JNA pod
vodstvom Ratka Mladića i grad u kojem su ljudi bezrazložno ginuli zbog
sulude ideje o tome da je moguće stvoriti održivu paradržavu u
Hrvatskoj. Ali je isto tako i grad koji je imao svoju verziju Kristalne
noći, u kojoj su porazbijane desetine lokala, trgovina i kuća, bilo
gradskih Srba, bilo firmi sa sjedištem u Srbiji, za što je za povod
uzeta pogibija hrvatskog vojnika Franka Lisice u zaleđu Zadra. Zadar je
nakon svega toga i grad koji je od značajnog postotka Srba iz 1991.
godine, spao na posljednjem popisu na njih 1.371. Što je i dalje
vidljiva brojka za tako mali grad, ali bitno manja u odnosu na situaciju
prije rata.
Međutim, Zadar je imao traumatičnu povijest i puno prije devedesetih,
u sklopu koje su i talijanska fašistička uprava i egzodus Talijana i
savezničko bombardiranje koje ga je sravnilo sa zemljom krajem Drugog
svjetskog rata i prva značajna demografska promjena nakon njega, o čemu
svjedoče i film Joakima Marušića „Zadarski memento“, s Lazarom
Ristovskim u glavnoj ulozi, kao i sjajna knjiga Vladana Desnice Zimsko ljetovanje.
Ali neodvojivi dio te povijesti su i upamćeni zločini NDH prema Srbima
iz neposredne okolice i međunacionalne tenzije koje su bile vidljive još
za vrijeme Maspoka 1971. godine, ali i pokolj nad hrvatskim
stanovništvom u Škabrnji koji se dogodio u studenom 1991. godine.
Sve to daje zapaljivu smjesu i djelomično odgovara na pitanje zašto opet Zadar.
No, ovo traumatično nasljeđe bi nekako i moglo objasniti ovaj slučaj,
da nemamo iskustvo iz Splita prije par godina, u kojem su usred bijela
dana napadnuti vaterpolisti Crvene Zvezde, kao i iz Knina i okolice,
gdje su navijači iz Splita u lokalima napali obične ljude koji su
gledali utakmicu reprezentacije Srbije.
A Split, bez obzira što jeste jednog dana granatiran od strane
razarača JNA koji je nosio ime grada po kojem je pucao, što je
jedinstven slučaj u povijesti, uz dvoje poginulih ljudi, realno nije
istinski bio u ratu, niti je u tolikoj mjeri imao izmiješani nacionalni
sastav stanovništva.
Drugim riječima, ovo što se dogodilo u Zadru je kombinacija lokalnog
nasljeđa i međunacionalne netrpeljivosti u kojoj neki još uvijek žive i
strukturalnog nacionalizma koji je u Dalmaciji dodatno naglašen.
Za to postoje samo dva lijeka. Prvi je taj da se ovo tretira kao
napad iz mržnje, o čemu se neupitno radi, a drugi da se ozbiljnije počne
mijenjati društvena klima.
I jedno i drugo nije nemoguće, tim prije što su konačno dosuđene i
ozbiljne kazne za skandiranje ustaškog pozdrava na utakmici nogometne
reprezentacije, ali je teško ostvarivo dok još uvijek donosi političke
bodove i dok je ozbiljna referentna točka društvene stvarnosti osvrtanje
na situaciju u Srbiji. Jer na taj način možemo zauvijek ovako.