Stotinu i peta godišnjica Oktobarske revolucije prošla je u tolikoj
tišini, da se čovjek zapita je li se ona ikada i desila. Ima tu, naravno
razloga i u tome što iz Moskve i Petrograda danas stiže sve, samo ne
nada u nekakav socijalistički preobražaj svijeta, makar se brojni
simpatizeri današnje Rusije koji sebe vide na ljevici, uvjeravali da
Putinova imperijalno-nacionalistička, klerikalna i
oligarhijsko-kapitalistička vlast upravo izvozi revoluciju u Ukrajinu.
No, kad su ljudi vjernici, tu ne pomaže stvarnost.
Činjenica pak da je godišnjica prošla u tišini, ne znači da o pitanju
nasljeđa Oktobra ne trebamo porazgovarati. U jednoj od kultnih scena
Smojinog ‘Velog mista’, zaneseni Oćalinko kojeg u seriji maestralno igra
Ivica Vidović, opsjednut idejom komunizma i Krležinim ‘Putom u Rusiju’,
pita Meštra, odnosno Borisa Dvornika otprilike sljedeće: „Znate li vi
Meštre odakle trenutačno dopire jedino svjetlo na ovu napaćenu zemaljsku
balotu?“
Meštar mu genijalno odgovara: „A od sunca, Gospe ti, oklen će?“
A Oćalinko njemu: „Sa Lenjinovog svjetionika u Moskvi.“
Ovu minijaturu vrijedi ispisati, ne samo zbog Smojinog genija, nego i
zbog toga što ovakve iskrene vjere u svjetsku revoluciju i u preobražaj
čovječanstva jednostavno više nema. Čak ni oni ranije spomenuti u to
iskreno ne vjeruju, nego samo žele destrukciju svijeta u kojem živimo.
Ili, drugim riječima, velikih ideja, niti realnog optimizma nema niti na
vidiku, a kamo li i u nekoj opipljivoj stvarnosti. Isto vrijedi i za
ljevicu generalno, koja je ili potpuno razbijena, ili je izgubila bilo
kakvo uporište među prekarijatom i sirotinjom ili tek retorički brani
tekovine revolucije, ili se na koncu okrenula pitanju okoliša i javnih
prostora. Sve nabrojano karakteristično je za ljevicu u Europi i
generalno u zapadnom svijetu, od čega treba izuzeti Latinsku Ameriku.
No, tu dolazimo do dodatnog problema, a taj je što je teško očekivati da
se ideje tamošnje ljevice, prime kod nas i adaptiraju na novi svijet.
Agresija na Ukrajinu i sveopća inflacija te ekonomska kriza kojoj se ne
nazire kraj, nužno će dodatno razgraditi državu blagostanja, što god
vlade poduzimale, iz prostog razloga što će sve veći broj ljudi živjeti
lošije. Međutim, po pravilu svaka takva situacija primarno je jačala
populističku, pa čak i postfašističku desnicu, što upravo gledamo u
Italiji, a nije vratila na scenu ljevicu. Štoviše, učinila je dodatno
nebitnom.
Kad se k tome sjetimo da je višedesetljetni pakt socijaldemokratske
ljevice s kapitalom ionako već umnogome razgradio državu blagostanja i
počeo uništavati srednju klasu koja je održavala umirući društveni
dogovor, a kako je istovremeno klerikalno-molitveni pokret koji se
aktivnim djelovanjem proširio iz SAD-a, a ovdje naišao na spremnu
strukturu militantnih katolika u jednom i litijaša u drugom slučaju
doveo ozbiljno u pitanje i nasljeđe prosvjetiteljstva proisteklo iz
Francuske revolucije, očito je u kakvom se stanju nalazi ljevica.
Što nas dovodi do pitanja ‘što da se radi’, a odmah potom i do
odgovora da je nemoguće bilo što napraviti dok se s ljevice ne ukloni
sveprisutno šablonsko mišljenje, simplifikacija objašnjenja kompleksnih
stvari koja se nevješto prikriva retoričkim sposobnostima, dok se ne
otkriju razlozi ovakvog poraza, koji je postao nepovratan nakon pada
Berlinskog zida i dok se ne počne misliti i djelovati unutar stvarno
postojećeg svijeta i društava. Istina je da je ljevici uvijek bilo
imanentno utopijsko mišljenje, ali utopija koja ni na koji način ne daje
odgovore na stvarnost, nego sanja o nekoj slavnoj prošlosti i
papagajski ponavlja rečenice koje su se nekad izgovarale, nije utopija,
nego politička glupost i intelektualna lijenost.
Na kraju krajeva, svi smo mi na jugoslavenskim prostorima djeca
Oktobra, jednako mi koji smo izravno živjeli u socijalističkoj
Jugoslaviji, kao i oni koji je se ne sjećaju, jer u najmanju ruku
konzumiraju njegovo infrastrukturno nasljeđe i institucije koje se još
drže i, ako zbog ničeg drugog, zbog toga bi trebali razmisliti o tome
kako ideju bratstva među narodima i jedinstva radničke klase vratiti u
javni prostor. Zvuči nemoguće, znam.
Peščanik.net, 08.11.2022.